Živimo u multimedijskom društvu, u kojem je medijska konvergencija svakodnevna. Tehnološki razvoj prouzročio je značajne transformacije u društvu i gospodarstvu, pa su i mediji izloženi neprestanim promjenama. Zahvaljujući digitalizaciji koja medije transformira u potpuno nove, otvarajući im prostor za brojne mogućnosti, proizvode i usluge, i televizija se našla u vrtlogu promjena. Za taj proces u Hrvatskoj karakteristično je da implementacija prethodi razvojnoj strategiji i planiranju, a nedostatak javne rasprave dodatno povećava nerazumijevanje. Proliferacija novih digitalnih kanala (zemaljskih, kabelskih, satelitskih i široko pojasnih) te fragmentacija masovne publike, dodatno usložnjavaju proces. Tehnološka dostignuća omogućavaju razvoj novog multimedijskog okruženja, koji pritom ruši tradicionalne granice, one koje su postojale između telekomunikacija, računala i audiovizualne industrije. Kao u većini zemalja u regiji, javna televizija se i u Hrvatskoj suočava sa sve izraženijom krizom identiteta te rastućim problemom čuvanja stabilnog financiranja. Kada je riječ o općoj medijskoj digitalizaciji i konvergenciji, nameće se pitanje je li uopće moguće predvidjeti budućnost sada već ‘starih medija’, posebice televizije, koja još uvijek uspijeva zadržati primat najutjecajnijeg medija. Opstanak javnog servisa moguć je upravo ako se i sam multimedijski redefinira i restrukturira.