Članak se bavi temeljnim razlikama između orijentiranosti k zdravlju pojedinca i konceptu zdravlja na kojem se sustavi javnog zdravstva temelje. Prikazuje se da se zdravlje u svom izvornom značenju, kao „vrlina tijela” (Aristotel), mora poimati kao sposobnost da se ostvaresvrhe u postupcima pojedinaca. S druge strane, u javnom se zdravstvu zdravlje oduvijekshvaćalo kao javno dobro i izraz određenih javnih interesa, što je ideja koja se ni malo ne mora preklapati s interesima pojedinaca. „Javno zdravstvo” inače je uređeno utilitaristički i može biti iznimno podložno ideologiji. U ekstremnim slučajevima pojedinac postane podložan„zdravstvenoj obavezi” koju treba odbiti pravno, filozofski i etički. Umjesto „znanstvene”medicine koja svodi ljude na statističke podatke, trebalo bi obnoviti samopoimanje medicinekoje definira „zdravlje“ s gledišta omogućavanja prave interpersonalnosti u prostoru empirijskog postojanja pojedinaca koji su sami sebe odredili slobodnima.