U ovom tekstu analiziram odnos Helene Druskowitz i Friedricha Nietzschea u dvama kontekstima: u povijesnom i filozofskom, koji se u slučaju ovo dvoje ljudi izrazito filozofske naravi međusobno prožimaju. Povijesni se kontekst temelji na sačuvanoj korespondenciji među raznim korespondentima u kojoj se Druskowitz i Nietzsche međusobno spominju i komentiraju. Filozofski kontekst temelji se na Druskowitzinim filozofskim tekstovima u kojima spominje Nietzschea. Zaključak jest taj da je Druskowitz bila razočarana Nietzscheom jer on, prema njezinu mišljenju, nije uspio do kraja provesti projekt opisa svijeta kakav on bitno jest i koji bi se, nakon prosvjećenja drugih ljudi, mogao organizacijski i uspostaviti. Njezino je razočaranje tim dublje jer je uviđala snagu i moć Nietzscheove literarne genijalnosti. Druskowitz, iako je bila radikalna feministica, ne spominje Nietzscheove mizogine stavove kojih je sigurno bila svjesna.