Autor u članku analizira Schmittov spis Nomos zemlje postavljajući pitanje na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja, budući da to djelovanje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam je Schmitt u drugome razdoblju njegova filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao univerzalnu geopolitiku “velikoga prostora” (Großraum). Egzistencijalno- decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. Autor smatra da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u tzv. postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći. In the article, the author analyzes Carl Schmitt’s book The Nomos of the Earth by asking how, after the nation-state era and the collapse of European imperialism, which was also the starting point of Hannah Arendt’s Origins of Totalitarianism, the conditions for the possibility of political action are established, since this action no longer has for its existential space the idea of rootedness in the nation as a state with mechanisms for the protection of sovereignty with the help of legislative, executive and judicial power enshrined in the constitution. Power is not just a state-social logic of managing a fixed space and a limited nation-state territory, as was customary from the 18th century in Europe until the end of World War I. Schmitt in the second period of his philosophical and legal thought, formally and substantively after the end of World War II, saw the political and politics as the universal geopolitics of the “large space” (Großraum). The existential-decisionist turn proves to be the main reason why Schmitt’s notion of the political cannot be declared a justification for any dictatorship or totalitarianism. The decision rests on an empty centre of freedom, not a power. The Nomos of the Earth in the post-national constellation for Schmitt thus becomes a matter of order and spatializing in the conquest and appropriation of land in constant wars and conflicts with the Other, because man is anything but good by nature. A critique of this position in the marginals of Hannah Arendt alongside Schmitt’s book The Nomos of the Earth opens up the possibility of discussing the limits of neo-imperialism and the new legal-political constitution of the world after World War II. The author claims that the result of this aporetic and paradoxical situation in the 21st century lies precisely in the so-called post-imperial sovereignty as a continuation of Schmitt’s postulate of the state of exception on a global-planetary level. The political precedes politics as the new nomos of the Earth requires a turn in the notion of the relationship of freedom and power.