U ovome radu sagledavaju se obilježja pristupa povjesničara umjetnosti Grge Gamulina historizaciji i analizi Proljetnog salona kao izložbene manifestacije koja je – okupivši velik broj prominentnih osobnosti hrvatske umjetničke pozornice – bitno odredila prevladavajuća usmjerenja u slikarstvu međuratnog razdoblja. Ponajprije, razmatra se Gamulinov vrijedan prinos valorizaciji te određenju i imenovanju pojedinih oblikovno-stilskih inklinacija u usporedbi s uvriježenim interpretacijama nacionalnog modernog slikarstva. Upozorava se, također, na autorovu težnju za analizom dosega hrvatskog slikarstva u kontekstu magistralnih kretanja na europskoj umjetničkoj sceni, pri čemu se ističu njegovi stavovi bliski tradicionalnom razumijevanju geografije umjetnosti. Unatoč tomu, Gamulin prepoznaje mnoge opće vrijednosti u djelima i opusima koji ne pripadaju pretpostavljenoj antologiji hrvatskog slikarstva postavljenoj u odnos s dominantnim europskim oblikovno-stilskim dosezima, stvarajući na taj način slojevitu sliku o heterogenom modernističkom umjetničkom tkivu, tipičnom za kulture tzv. rubnih sredina. Proljetni salon tako za Gamulina postaje važna opća odrednica u korpusu nacionalnog međuratnog slikarstva, svojevrsna izvanstilska kategorija koja omogućuje obuhvaćanje svih disparatnih tendencija toga razdoblja i unutar koje se može jednakovrijedno raspravljati o ostvarenim dominantnim stilskim prinosima (često presudnim za sagledavanje razvojnih linija hrvatskog slikarstva), kao i o specifikumu opusa pojedinih slikara, od kojih su neki bili samo tangencijalno vezani uz tu izložbenu manifestaciju.