U članku se razmatra fenomen kafanskih pjevačica u svjetlu službenih diskursa o popularnoj glazbi i rodu kasnih 1950-ih i 1960-ih godina u bivšoj Jugoslaviji te osvrće na promjene u njihovu (samo) predstavljanju uvjetovane tzv. politikom estradizacije. Uvođenje novih diskursa o glazbenoj profesiji i kafanskim izvođačima utjecalo je na to da profesionalna aktivnost kafanskih pjevačica postane važnim elementom njihove subjektivizacije, sadržane u višeglasnim i kontradiktornim percepcijama njihove društvene uloge. Analizirani narativi pjevačica svjedoče o dinamičkom odnosu rodnog identiteta, profesionalnog i društvenog okruženja te strategija u pregovaranju privatnih i javnih uloga. Njihove životne priče podastiru višeslojnu sliku dominantnih socijalističkih diskursa o rodu i popularnoj glazbi, pokazujući kako je “kafansko iskustvo” bilo važnim aspektom samo-percepcije i samo-predstavljanja pjevačica u širem kontekstu žena-zabavljačica. Naime, premda nisu izravno zastupale rodnu ravnopravnost niti kritizirale postojaće rodne hijerarhije, njihova otvorena uporaba seksualnosti i koketiranje s različitim rodnim ulogama utjecali su na stvaranje nove predodžbe o pjevačicama u javnoj sferi. Autorica se odupire esencijaliziranju kafanskih pjevačica i naglašava da se njihove životne priče, karijere i reprezentacije u javnosti mađusobno znatno razlikuju. Ipak, njihove osobne i profesionalne biografije oblikovane “kafanskim iskustvom” pokazuju zajedničke strategije u kreiranju specifične društvene uloge. Kafanske pjevačice tako upućuju na oprez u monolitnim interpretacijama partijarhalne dominacije i osvjetljavaju kompleksnost konstruiranja i izražavanja “ženske moći” u javnoj sferi.