Matična knjiga korisnika porodičnih invalidnina sudionika Prvog svjetskog rata do sada nije bila historiografski obrađena. Nastala je najvjerojatnije krajem 1947. i početkom 1948. godine te je u svom popisu obuhvaćala osobe/ obitelji s područja Narodnog odbora kotara Varaždin koje su primale državnu naknadu za poginule/ umrle članove svog kućanstva kao žrtve Prvoga svjetskog rata. Najveći broj korisnika tih državnih invalidnina bile su žene - 95 posto, dok su muškarci činili pet posto. Osobe koje su primale obiteljske invalidnine potjecale su iz više od 150 mjesta s područja današnje Varaždinske županije, a najviše ih je bilo iz Varaždina, Tužnog, Varaždinbrega, Grede, Kelemena, Petrijanca i Ladanja Donjeg. Najstarije osobe koje su primale invalidninu bili su Jaga Tomašković iz Jalkovca rođena 1857. i Jakob Novak iz Jakopovca rođen 1858. godine. Što se tiče nacionalne podjele među primateljima invalidnine, 85 posto su Hrvatske nacionalnosti, jedna osoba Slovenske, dok za 15 posto taj podatak nije naveden. U gotovo svim slučajevima žene su bile udovice, dok su Eva Osterman iz Kapelca i slijepa Jelica Zrinjski iz Ključa bile neudane. Od ukupnog broja korisnika invalidnina njih 49 posto nije imao djecu, a najviše djece pojedinačno - devetero imao je Stjepan Bregović iz Pešćenice. Najviše korisnica invalidnina po zanimanju su bile kućanice - 79 posto, dok su pet posto bili ratari i zemljoradnici. No, postojalo je svega par izuzetaka poput poštanske službenice Štefanije Bakliža iz Varaždina i gostioničarke Regine Hrassberger iz Sv. Martina. Ipak, za 60 posto nije navedeno gdje rade, dok je njih 38 posto zaposleno kod kuće, odnosno na svom posjedu, zemljištu ili poljoprivrednom gospodarstvu. Status osoba koje su primale invalidninu prema poginulim vojnicima je bio sljedeći - supruge 83 posto, majke sedam posto, očevi četiri posto, roditelji dva posto, dijete ili djeca jedan posto, dok za tri posto nije navedeno u kakvom su srodstvu. Što se tiče obrazovane strukture, njih 37 posto je završilo neki od razreda osnovne škole, dok je nepismenih bilo 33 posto. Najveći broj korisnika obiteljskih invalidnina posjedovao je do jednog jutra zemlje – njih 20 posto. Među bogatijima bila je Kata Herceg iz Majerja koja je u zajednici posjedovala 10 jutara, no s druge strane 17 posto nije posjedovalo ništa. Najviše stradalih vojnika bilo je 1914. – 19 posto, zatim 1915. – 14 posto, 1916. – 13 posto, dok je ratne 1917. stradalo osam, a 1918. devet posto vojnika. Za 21 posto vojnika nije naveden nikakav podatak o vremenu ili mjestu stradanja. No, vojnici, čije su obitelji bile korisnici invalidnina, umirali su sve do 1948. godine. Iako za većinu vojnika – njih 43 posto nije navedeno mjesto smrtnog stradanja ili nestanka, za one gdje je navedeno najviše ih je poginulo ili nestalo na ruskom ratištu – 21 posto, zatim na srpskom – 13 posto, talijanskom – osam posto, a kod kuće sedam posto. Najmanje ih je stradalo na albanskom ratištu. Na kraju se može reći kako postoje slučajevi kada je invalid primao invalidninu i u međuvremenu umro, a njegovu invalidninu nastavio je primati netko od ukućana.