Članak odgovara na pitanje o značenju konkretne povijesne osobe Isusa iz Nazareta u teološkom opusu Martina Luthera. Polazi se od problematike Lutherovih mladenačkih duhovnih previranja te ih se sagledava u kontekstu Lutherova osobnog duhovnog puta te u širem kontekstu duhovnih previranja karakterističnih za Lutherovu epohu. U obzir se uzimaju okolnosti specifične za Lutherovu biografiju te njegovu duhovnu formaciju kao i šire odrednice kasnosrednjovjekovne religioznosti te povijesti Crkve i društva bitne za genezu Lutherova duhovnog profila. U tom se smislu osvrće na Lutherove autobiografske zapise, na ars moriendi, pokret mistike patnje te pokret devotio moderna. Nastoji se uočiti specifičnost Lutherova odgovora na egzistencijalna pitanja s kojima je bio suočen, kako on osobno tako i njegovi suvremenici. Pažnja se pridaje problematici vezanoj uz indulgencije te Lutherovu sukobu s crkvenim autoritetima koji je započeo u kontekstu Lutherova bavljenja problematikom indulgencija. U članku se upozorava i na neprimjerenost pridavanja centralne uloge sporu oko indulgencija u genezi Lutherove reformacijske misli te se pokazuje kako je Luther preko kritike prakse indulgencija ubrzo zašao u delekosežniji spor s tadašnjim crkvenim autoritetima. Ovaj je spor, koji je kritiku indulgencija ubrzo ostavio po strani, vodio artikulaciji ključne teme za razumijevanje kako Lutherove teologije tako i teologije reformacije uopće: teologije križa. Lutherovu teologiju križa kvalificira se kao onu koja polazi od objave Boga u konkretnom patećem čovjeku Isusu iz Nazareta, a time od toga da se spasenje događa upravo u konkretnoj stvarnosti. Kao takva Lutherova je teologija križa shvaćena kao kritika neautentičnih pristupa stvarnosti čija je bit u konačnici bijeg iz stvarnosti te odvraćanje lica od situacije čovjeka patnika. Lutherovu teologiju križa promatra se u njezinu kontinuitetu s pokretima u povijesti Crkve koji su naglašavali konstitutivnost za kršćansku vjeru konkretne povijesne osobe Isusa Nazarećanina te njegova cjelokupnog puta prema križu. Povrh toga, iznose se novi elementi koje je u dotadašnju tradiciju teologije križa unio upravo Luther, nastojeći, u stanovitom smislu dosljednije nego pojedini pokreti u povijesti Crkve koji su mu prethodili te na koje se nadovezivao, teologiju križa primijeniti na sva područja teologije i crkvenog života. Lutherova teologija križa pritom se predstavlja kao kritika Lutheru suvremene teologije Rimske crkve i to utoliko ukoliko ova autoritetu patećeg čovjeka Isusa iz Nazareta kao istovrijedan postavlja autoritet Crkve odnosno njezine hijerarhije. Jednako tako, Lutherova teologija križa predstavljena je i kao kritika budućeg razvoja protestantske teologije i pobožnosti, kakav se primjerice dogodio u okviru protestantskog biblicizma. U zaključnom dijelu članka kratko se ukazuje na potencijal teologije križa koji u samom Lutherovu opusu nije došao do izražaja. Riječ je o mogućnosti da se teologija križa profilira kao sustavna kritika neautentičnih pristupa stvarnosti te time svake vrste podjarmljivanja čovjeka ignoriranjem njegove stvarne situacije, a čiji domet daleko nadilazi okvire kritike Lutheru suvremene teologije i Crkve.