Dijagnoza bolesti nealkoholne masne jetre (engl. non-alcoholic fatty liver disease, NAFLD) počinje već na temelju kliničkih obilježja bolesnika. Tipičan rizični profil predstavlja bolesnik s prekomjernom tjelesnom težinom, pogotovo ako su tome pridruženi šećerna bolest tipa 2, arterijska hipertenzija i/ili hiperlipidemija, uz uvjet isključene rizične konzumacije alkohola. Postojanje masne jetre najčešće se utvrđuje ultrazvukom na kojem je jetra svjetlija (ehogenija) u odnosu na korteks bubrega. Ultrazvukom se ne može prepoznati blaže oblike steatoze kada je < 20 – 30 % hepatocita masno transformirano. Elastografskim metodama može se kvantificirati stupanj steatoze i stadij fibroze. Stadij fibroze je najznačajniji prognostički čimbenik, dok je značaj upalne aktivnosti dvojben, a stupanj steatoze ne utječe bitno na ishod bolesti jetre. Za neinvazivnu procjenu steatoze i fibroze koriste se i biokemijski testovi, od najjednostavnijih dobivenih iz rutinskih laboratorijskih nalaza do složenih koji uključuju cirkulirajuće makromolekule i komponente izvanstaničnoga matriksa. Neinvazivne metode su pouzdane za isključivanje ciroze, no imaju relativno skromnu pozitivnu prediktivnu vrijednost, jer često precjenjuju stadij fibroze i ne daju informaciju o aktivnosti upale. Objektivniju dijagnozu ovih histoloških komponenti i time pouzdanu prognostičku informaciju pruža biopsija jetre. Obradu bolesnika s NAFLD-om treba započeti na primarnoj razini zdravstvene zaštite jednostavnim biokemijskim testom (npr. FIB-4) kojim se isključuje značajna fibroza. U slučaju povišenih vrijednosti potreban je potvrdni test (najbolje elastografija). Ako taj nalaz isključi značajnu fibrozu, bolesnik ostaje u skrbi obiteljskoga liječnika, a u slučaju teške fibroze/ciroze bolesnik se nastavlja liječiti kod specijaliste. Na ovaj način za 80 % se smanjuje upućivanje bolesnika specijalisti, te za pet puta poboljšava otkrivanje značajne fibroze/ciroze.