Ciljevi: Radiografsko određivanje dehiscencije u alveolarnoj kosti koja graniči sa zubom problematično je ako se ne događa u vremenskim razmacima i ne može biti prikazano radiografskom suptrakcijom. Ova je studija provedena kako bi se ustanovilo može li obogaćenje digitalno prikupljenih slika omogućiti da se otkriju ta stanja. Metode: Kao ispitni model poslužili su svježi, nebalzamirani mrtvi zubni uzorci. Zabilježena su područja prirodne dehiscencije. U slučaju izostanka prirodne dehiscencije, defekti su stvarani u regijama bukalne ili labijalno alveolarne kosti skalpelom veličine 15. Tako uzrokovani defekti bili su kategorizirani kao “prirodna simulacija ” ili “dobro definirani”. Ostala područja ostavljena su netaknutima da posluže kao normalne kontrolne vrijednosti. Periapikalne radiografije bile su izrađene sustavom RVG-S® s generatorom X-zraka Iris 70® (Trophy Radiologie, Vincennes, France). Projekciona geometrija i parametri ekspozicije bili su održavani stalnima. Šestorica stomatologa bili su promatrači. Oni su svaki zasebno, pod jednakim uvjetima promatranja ispitali otisnute video crteže obogaćenih slika. Rezultati: Učinak postojanja i tipa defekata alveolarne kosti bio je statistički značajan (p<0,002), no način obogaćivanja kontrasta slike nije imao veći utjecaj (p>0,05). Ukupna osjetljivost za detekciju koštanih defekata bila je samo 30%, uz specifičnost od 79% i ukupnu točnost od 48%. Zaključci: Neovisno o načinu obogaćivanja kontrasta, video ispisi digitalnog očitavanja slika zuba okruženog s kosti pokazali su malu osjetljivost za detekciju prirodno nastalih pojava dehiscencije i za izrađene defekte u svrhu simuliranja toga stanja.