Rad se bavi pitanjem mogu li umjetnička djela, u rasponu od pisanih do slikovnih, biti utočištem pred radikalnom preobrazbom subjektivnosti koju pokreću traumatski događaji u društvenoj i povijesnoj stvarnosti. Stoga se u prvoj etapi izlaganja daje pregled problema suvremenih tumačenja traume. Potom se izlaže Freudovo uvođenje umjetnosti kao analogije za tumačenje traume u važnom spisu S onu stranu načela ugode. Završni dio izlaganja pokušava rasvijetliti kako njemački kritičar Walter Benjamin kroz kritičku razmjenu s Freudovom koncepcijom šoka gradi svoju koncepciju lirskoga subjekta (O nekim motivima u Baudelairea) i promatračkoga subjekta (Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproducibilnosti). Kroz takvo se izlaganje Freuda i Benjamina pokazuje da trauma ima ulogu razlomnoga događaja, kako tvrde suvremeni istraživači traume, samo ako se društvena i povijesna stvarnost poima kao dovršena i cjelovita