Na području Sjevernog Jadrana nalaze se neogenske i kvartarne naslage razmjerno velikih debljina. Odlagane su u nekoliko depresija unutar Jadranskoga bazena, od kojih je najveća Padska. Današnje granice te depresije pružaju se unutar talijanskog i hrvatskog podmorja Jadrana gdje su pliocenske i pleistocenske sekvencije hemipelagičkog taloženja prekidane progradacijama delte rijeke Po, a u manjoj mjeri i rijeka Adige i Piave. Ti sedimenti sadrže važna ležišta značajnih količina prirodnog plina, te su dobro istraženi na području više talijanskih i hrvatskih plinskih polja dubokim bušotinama, kao i nizom različitih metoda snimanja podzemlja, uglavnom refleksijskom seizmikom. Slijed pliocenskih i pleistocenskih sedimenata može debljinom doseći i 6 000 m, a podijeljen je u odgovarajući sustav litostratigrafskih jedinica ranga formacija. Dok su na talijanskoj strani kenozojske naslage do mezozojske podine razrađene na dvanaest formacija, na hrvatskoj strani do sada je izdvojena samo jedna. To je formacija Susak koja obuhvaća sve stijene unutar kenozoika. Stoga se u hrvatskom dijelu Sjevernoga Jadrana predlaže uvođenje sljedećih litostratigrafskih jedinica u rangu formacija: formacija Dinaridi (mezozojske stijene), formacija Susak (paleocenske-miocenske stijene), formacija Istra (pliocenske naslage) i formacija Ivana (pleistocenske i holocenske naslage).