Državljanstvo predstavlja pravni odnos između države i pojedinca iz kojeg proizlaze prava i obveze, a suvremenom regulacijom državljanstvo se javlja kao čimbenik oblikovanja državnog suvereniteta. Na njegovo oblikovanje utječu sociološki i pravni čimbenici čijom komplementarnošću nastaje jedinstven pojam, a koji sadrže brojna zakonodavstva. Zakon o hrvatskom državljanstvu donesen je 1991. godine i kao većina europskih državljanskih zakona, tako se i ovaj Zakon temelji na ius sanguinis kao temeljnom obliku stjecanja hrvatskog državljanstva. Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine, hrvatski državljani postaju i europski građani. Pojam europskog građanstva (ili državljanstva) predstavlja posebnu pravnu vezu koju državljani država članica imaju prema Europskoj uniji kao nadnacionalnoj tvorevini, a koju automatizmom stječu i gube. Ta pravna veza proizvodi brojna prava koja, među ostalim, uključuju slobodu kretanja, biračko pravo i druga. Živeći desetljećima u zajedničkoj državnoj zajednici, Hrvatska i države zapadnog Balkana imaju niz sličnosti, ali i različitosti kod uređivanja državljanskog zakonodavstva. Razlike u zakonodavstvu očituju se ponajprije s obzirom na pitanje stjecanja državljanstva naturalizacijom, pri čemu pojedine države postavljaju strože uvjete za ovaj način stjecanja državljanstva (gdje se smješta i Hrvatska). Sve to ukazuje kako državljanstvo može utjecati na državni suverenitet kao temeljnu odliku države. Cilj je ovoga rada prikazati složenost tematike državljanstva ponajprije s pravnog aspekta, osobito analizom hrvatskog pravnog okvira te ukratko ukazati na normativno uređenje susjednih država, tzv. zemalja zapadnog Balkana. Može se zaključiti kako državljanstvo ima i pravni i sociološki aspekt te kako njihova međusobna kombinacija opravdava i tezu odlike državnog suvereniteta.