U prilogu se raspravlja o priređivačkim / istraživačkim izazovima vezanim uz tekstove / opuse koji nisu sačuvani u idealnom stanju i obliku, tj. u situaciji kada iz vrela nije jasno kakva je točno bila autorska volja u nekom tekstu. Takve neprilike često prate istraživanja i izdavanje tekstova starih pisaca hrvatskih, i to ponajvećma zato što ima malo (ili uopće nema) autografa i izdanja tiskanih za piščeva života. S obzirom na to da ni jezik ni ortografija dopreporodnih hrvatskih pisaca nisu bili ni implicitno ni eksplicitno normirani (ujednačeni), pa čak ni unutar određenoga kruga, teško je samo na temelju varijantnih tekstnih vrela utvrditi značajke njihove književnojezične uporabe. U ovom prilogu analiziraju se neke takve situacije i konkretni primjeri.