Mađarsko/mađaronske/ungareške strukture tadašnje Rijeke, grada uz desnu obalu Rječine, namjeravale su uoči sklapanja Hrvatsko–ugarske nagodbe 1868. izuzeti taj grad od uprave Banske Hrvatske i staviti ga pod neposrednu upravu Pešte, odnosno mađarskoga kapitala u ekspanziji. Zbog toga su, kako bi prikazali nezadovoljstvo stanovništva hrvatskom vlašću i njegovu promađarsku orijentaciju, izazvali nemire, najprije u tadašnjoj Rijeci, potom i u potpuno hrvatskom području na lijevoj obali Rječine te ponad Bakra, u mjestima Praputnjak, Kukuljanovo, Krasica, Draga, Škrljevo i Čavljanica. Tim vladajućim strukturama na ruku je išla teška gospodarska situacija (primjerice, i propast bitnoga dijela privrede – jedrenjaštva u korist parobroda) koja je uslijedila kao posljedica neoapsolutizma u Habsburškoj Monarhiji (»Bachov apsolutizam«) te nemogućnost vlasti Banske Hrvatske da stanovništvu spomenutoga područja ponudi odgovarajuća rješenja. Razvoj situacije neposredno nakon pobuna i smirivanja utjecao je i na osnutak hrvatskih čitaonica u dijelu Primorja a time i na živi razvoj hrvatske nacionalne svijesti u tome dijelu Kvarnerskoga primorja.