Bjesnoća je zoonoza (bolest koja se sa životinja prenosi na ljude) koja je uzrokovana virusom. Bolest zahvaća domaće i divlje životinje, a na ljude se širi putem bliskog kontakta sa zaraženim materijalima, obično slinom, putem ugriza ili ogrebotina. Bjesnoća je prisutna na svim kontinentima, s iznimkom Antarktike, budući da se više od 95% humanih slučajeva bjesnoće događa u Aziji i Africi. Jednom kada se razviju znaci bjesnoće ona je gotovo uvijek smrtonosna. Ljudi se obično zaraze putem ugriza ili ogrebotine zaražene životinje. Psi su glavni domaćin i prijenosnik bjesnoće. Izvorom su infekcije za gotovo 55.000 potvrđenih humanih slučajeva bjesnoće u Aziji i Africi. Šišmiši su izvor većine humanih slučajeva bjesnoće u obje Amerike. Bjesnoća u šišmiša također se nedavno pojavila u Australiji i u Zapadnoj Europi, gdje predstavlja rastuću javnozdravstvenu prijetnju. Zabilježeni humani slučajevi bjesnoće povezani s lisicama, rakunima, smrdljivcima, čagljevima, mungosima i ostalim divljim mesožderima su vrlo rijetki. U Zagrebačkoj antirabičnoj ambulanti, u razdoblju od 1995. do 2014. godine, pregledano je ukupno 18,094 pacijenata koje su ugrizle različite vrste životinja, ali se u samo 2 slučaja radilo o ugrizima čagljeva. Prvi je bio uvezen iz Francuske, a drugi iz Republike Hrvatske. Učestalost ugriza i ozljeda zadanih od čagljeva u promatranom razdoblju bila je iznimno niska i činila je 0,011% od svih životinjskih vrsta. Kada se isključi uvezeni slučaj, učestalost iznosi 0,0055%. Prema tome, može se zaključiti da su ugrizi i ozljede od čagljeva iznimno rijetki po učestalosti pojavljivanja te da ne predstavljaju rizik za pacijente koji rutinski dolaze u antirabičnu ambulantu u gradu Zagrebu na pregled. Zbog toga je opravdano da se čagalj kao životinjska vrsta kategorizira u skupinu “ostalih životinja”, kada se službeno prikazuje u izvješćima.