Na temelju pitanja koje postavlja projekt globalne filozofije religije, a odnosi se na odsustvo doslovnog pripisivanja omnibenevolentnosti Bogu u Kuranu, ovaj rad ima za cilj istražiti kako bismo trebali razumjeti savršenu dobrotu u islamu. Prvo ću raspravljati o pojmu savršene dobrote i sugerirati da savršena dobrota nije nezavisna osobina sama po sebi i da se temelji na drugim moralnim svojstvima Boga bez kojih bi se pojam savršene dobrote teško mogao razumjeti. Razmotrit ću savršenu dobrotu s posebnim naglaskom na atribut pravednosti kao jednom od uvjeta koje mora zadovoljiti savršeno moralno dobro biće. U tom pogledu, pozivat ću se na Daniel Hillovo razlikovanje između svojstava koje stvari čine odličnima (engl. great-making properties) i Al-Ghazālījevu definiciju pravde primjenjujući ih na Božje moralne atribute. Tvrdit ću da pravda ima presudnu ulogu u određivanju ravnoteže maksimalnosti i optimalnosti između svojstava koje čine stvari odličnima i čini se prilično teškim, ako ne i nemogućim, zamisliti dobrotu bez pravde. Unatoč tome, tvrdit ću da pojmovni okvir koji predlažem razjašnjava zašto se omnibenevolentnost ne pripisuje doslovno Bogu u Kuranu. Zatim ću ukratko pokazati kako božanska svojstva spomenuta u Kuranu i rasprave o božanskim imenima i svojstvima u islamskoj tradiciji podržavaju razumijevanje savršene dobrote koju branim. Shodno tome, pokušat ću pokazati da daleko od toga da islamski pojam Boga ne uključuje savršenu dobrotu, Kuran utvrđuje ispravno značenje savršene dobrote fokusirajući se na njene konstitutivne atribute, i time je pouzdano koncipira.