Posljednjih godina u Crkvi u Hrvatskoj počinje se sve više uviđati nužnost novoga i sustavnijega promišljanja o procesu odgoja vjere na svim razinama. Dok se vjeronauku u školi posvećuje velika pažnja, dotle izostaje u potrebnoj mjeri nastojanje oko što kvalitetnije vjerske socijalizacije u obitelji a posebice župne kateheze. Premda je dokument HBK "Župna kateheza u obnovi župne zajednice" (2000.) dao nova i po mnogočemu originalna polazišta za župnu katehezu u novim okolnostima, ne može se reći da je naišao na pravi odjek na župnim razinama, niti je o njemu prov4edena prava rasprava. U međuvremenu se mijenja evangelizacijsko-katehetska paradigma po kojoj se postaje kršćaninom, ne toliko po nasljeđu već po osobnom izboru. Raste svijest da valja poduzeti neke korake kako bi župna zajednica postajala svjesnijom svoje odgovornosti, odnosno da je i subjekt i objekt kateheze, ona koja katehezira (subjekt) i koju treba katehizirati (objekt), čime se konačno želi nadići 'stara praksa' da je kateheza nešto što se tiče uglavnom djece i mladih, a ne u prvom redu odraslih. Dakako, da bi se to moglo dogoditi potrebno je značajnije restrukturiranje župne zajednice, za što dokument HBK donosi konkretne smjernice. To pretpostavlja nužnost temeljitije pastoralno-katehetske prementalizacije, ponajprije na razini predvoditelja odnosno svećenika/župnika i svih odgovornijih za drugačije funkcioniranje procesa: kako postati i ostati kršćanin u suvremenom svijetu? To je tim potrebnije što je na djelu relativizam koji se očituje u sve većem individualizmu i indiferentizmu kao i u nekoj, teško protumačivoj, apatiji a time i u pomanjkanju volje za zalaganjem.