Ovaj rad analizira doprinos gospodarskih čimbenika raspadu jugoslavenske federacije, baveći se osobito ulogom “ekonomskog nacionalizma”. Unatoč politikama federalne vlade za osiguravanje preraspodjele prihoda kako bi se ubrzao gospodarski razvoj manje razvijenih dijelova države, razlika u BDP-u po glavi stanovnika između više i manje razvijenih republika i pokrajina povećala se tijekom desetljeća. Institucionalne reforme, osobito one 1970-ih, doprinijele su jačanju ekonomskog nacionalizma u Jugoslaviji, fragmentaciji jugoslavenskog tržišta i tendenciji zatvaranja unutar granica republika i pokrajina. Ekonomski problemi nakon 1980. – negativan rast BDP-a, visoka stopa inflacije, pad realnih plaća, porast stope nezaposlenosti, manjak dobara – izravno su doprinijeli sve većem osjećaju nezadovoljstva među stanovništvom. Tema “eksploatacije” – nepovoljnog ekonomskog položaja pojedinih republika/pokrajina u jugoslavenskoj federaciji – dobila je na važnosti, dodatno jačajući nacionalistički sentiment i doprinoseći krizi i raspadu Jugoslavije. Bez obzira na to, razlozi raspada Jugoslavije prvenstveno se trebaju tražiti u političkim problemima i nemogućnosti pronalaska kompromisnog rješenja u reformiranju jugoslavenske federacije. Nakon raspada, 1991., države sljednice Jugoslavije pretrpjele su niz negativnih izravnih i neizravnih posljedica raspada: gubitak velikog i zaštićenog tržišta, monetarne, carinske i ekonomske unije, kao i institucionalnih i međunarodnih prednosti jugoslavenskog gospodarstva; odgađanje mnogih gospodarskih reformi povezanih s tranzicijom; odgođeni ulazak u Europsku uniju; i spor dugoročni gospodarski razvoj.