Istraživanja pokazuju da se učitelji kao ključni nosioci obrazovnog procesa ne osjećaju dovoljno kompetentnima za rad u inkluzivnoj nastavi, u najvećoj mjeri radi nedostatnog obrazovanja u ovom području. U istraživanju se krenulo od pretpostavke da formalno znanje te prilike za praktično i iskustveno učenje o radu s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama utječu na višu razinu samoprocjene kompetentnosti studenta za rad u inkluzivnoj nastavi. Cilj je istraživanja bio ispitati studentske samoprocjene osobne kompetentnosti za rad u inkluzivnoj nastavi i provjeriti postoje li razlike s obzirom na mjesto i godinu studija te iskustvo volontiranja. U istraživanju su sudjelovale 302 studentice Učiteljskog fakulteta u Rijeci. Korištena je Skala samoprocjene kompetentnosti za rad u inkluzivnoj nastavi. Analizom skale utvrđena su dva faktora temeljem kojih su napravljene subskale skale dobrih metrijskih karakteristika: (1) emocionalna nesigurnost i (2) kognitivna kompetentnost. Utvrđena je osrednja kompetentnost studenata za rad u inkluzivnoj nastavi. Formalno obrazovanja iz ovog područja povećava kognitivnu kompetentnost studenata, a način realizacije nastave nije se pokazao relevantnim čimbenikom. Općenito kognitivno kompetentniji studenti osjećaju se emocionalno sigurnijima raditi u inkluzivnoj nastavi, iako ta povezanost nije jednoznačna. Studenti prve godine bez formalnog znanja najmanje su nesigurni. Volontiranje se potvrdilo značajnim čimbenikom veće kognitivne kompetencije, a postoje naznake da povećava i emocionalnu sigurnost za rad u inkluzivnoj nastavi. Dobiveni rezultati sukladni su ranijim istraživanjima i upućuje na potrebu promjena u obrazovanju učitelja s ciljem jačanja njihovih kompetencija za rad u inkluzivnoj nastavi. Pri tome iskustveno učenje studenta ima osobitu važnost i može se stjecati volontiranjem s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.