Na temelju građe iz dominikanskih arhiva u članku se opisuje stanje u dominikanskome samostanu u Splitu u doba Drugoga svjetskog rata. Samostan je u to doba bio tranzitna postaja za dominikance i za druge svećenike, koji su na proputovanjima posjećivali samostan i odsjedali u njemu. Unatoč oskudici koja je u samostanu vladala, dominikanci su svima iskazivali gostoprimstvo, ali i sudjelovanje u pastoralu, koliko su prilike dopuštale. Premda u čestim bombardiranjima Splita samostan nije bio izravno pogođen, ipak je stradao od detonacija i kamenih gromada koje su padale s okolnih bombardiranih objekata. Stanje je u samostanu bilo toliko teško da su gotovo svi fratri bili prisiljeni napustiti ga i skloniti se na sigurnija mjesta, to više što je postojala opasnost od izravnog bombardiranja. Iz svega je razvidno da je splitski dominikanski samostan u doba Drugoga svjetskog rata, baš kao i čitav Split, proživljavao teške dane, te nedvojbeno ispisao jedno od najtežih poglavlja u svojoj povijesti