U ovom prilogu autor polazi od činjenice da je pastoral u permanentnoj potrazi za razumijevanjem čovjeka u njegovu vremenu i kulturno-socijalnom okružju te što adekvatnijim oblicima posredovanja poklada vjere. U brizi za čovjeka pastoral će se nužno osloniti na dijalog s ostalim disciplinama, uz ostale i psihologiju odnosno psihoterapiju čije oblike u nekoj mjeri već i poznaje kroz svoju dugotrajnu pastoralnu praksu; ravnopravni bi dijalog među raznim disciplinama pridonio ne samo blagostanju čovjeka, nego eventualno otvorio nove perspektive respektivnih znanosti, bez posizanja na područja kompetencije druge. Perspektivu dijalogu autor otvara činjenicom da pastoral u psihoterapiji neće imati uniformnog partnera, pa prelazi u sumarnim crtama rađanje i povijest suvremene psihoterapije ukazujući, u drugom dijelu članka, na razloge šarolikosti psihoterapeutske ponude te smjernice njihova etabliranja. Treći se dio priloga bavi činjenicom da ne samo psihoterapeutska scena nego i stanje unutar jednog psihoterapeutskog smjera ne mora izgledati monolitan, nego doživljava čitav niz razvoja i odmaka od izvornih postavki. U tu su svrhu, tek reprezentativno, uzeta četiri bloka psihoterapija: psihoanaliza, bihevioralna psihoterapija s »kognitivnim zaokretom«, psihoterapija usmjerena na osobu klijenta te Gestalt; sve one pokazuju unutarnje propitivanje glede senzibilnosti i učinkovitosti vlastite psihoterapeutske ponude osobi u njezinom vremenu i konkretnom kulturnom i socijalnom okružju. Razvoj je psihoterapije podložan utjecajima dostignuća ostalih znanosti, na primjer genetike, psihosomatike, čija dostignuća fasciniraju, pokazuju na moguće razumijevanje izvjesnih činjenica psihološke dimenzije, ali potrebuju preispitivanja eventualnih konzekvencija po implicitnu sliku o čovjeku koju ovakvi rezultati postuliraju i u shvaćanju drugih disciplina eventualno podsvjesno moduliraju. U dijalogu s drugim disciplinama, psihologija propituje utjecaj razvoja ekonomije tj. društva na identitet i spolni identitet, na što pastoral jednako tako mora biti pozoran. Autor, u završnom dijelu, ukazuje na neke od mogućih smjernica paritetskom dijalogu pastorala i psihoterapije na obostranu korist, uzimajući u obzir analizu prethodnih poglavlja; dijalog bi trebao pridonijeti smanjenju obostranih predrasuda i koordiniranom djelovanju na dobrobit čovjeka.