U članku se proučava antropologija pastoralne konstitucije Gaudium et spes iz kristološke perspektive, posebno kako je razrađena u broju 22. Temeljna teza da je Isus Krist objavom otajstva svoga Oca potpuno otkrio čovjeku njega samoga potkrijepljena je različitim kristološkim modelima i njihovim antropološkim značenjima: Krist kao novi Adam te Krist kao savršena slika Očeva. Zaključno se u članku pokazuje trajno značenje konstitucije Gaudium et spes time što se na poseban način ističu dva područja u kojima je taj dokument doprinio teološkom razumijevanju čovjeka: najprije kristocentrizam kao mjesto prožimanja teocentrizma i antropocentrizma; zatim povijesno-spasenjsko utemeljenje antropoloških tema stvaranja i milosti te uprisutnjenje čovjekova eshatološkoga određenja u njegovu konkretnu egzistenciju.