Tito Dorčić (1906) Vjenceslava Novaka pretežno je u hrvatskoj književnoj kritici te povijesti bio negativno vrednovan. Zamjeralo mu se pretjerano podilaženje prirodoznanstvenim konceptima i tezama te svođenje pojedinca na čistu biologističku, odnosno nasljednju i determinističku osnovu. Rad pak nastoji pokazati kako bi jedna od mogućih interpretacija romana mogla biti u psihoanalitičkom ključu. Na taj bi se način pokušalo sagledati mjesto pojedinca i njegova sebstva kako unutar obitelji tako i unutar klase te samoga društva, a s obzirom na problematiziranje žudnje (Drugoga). Novakov roman vrlo slikovito ilustrira jedan zatvoren patrijarhat s kraja devetnaestoga stoljeća te različite i često vrlo složene klasne odnose i antagonizme koji se upravo ukrštavaju preko pojedinca. Međutim, djelo također svjedoči kako pojedinca nikako ne možemo sagledati samo kao rezultat društvenih čimbenika, nego treba uzeti u obzir i unutrašnji psihički konflikt te nesvjesne pobude samoga individuuma.