U radu se istražuje odnos između jezika i mišljenja s obzirom na njihov mogući uzajamni utjecaj. Dva se pitanja uzimaju za ključna: kako učimo značenja konvencionalnih jezičnih znakova, uključno s onima za apstraktne pojmove, i kako izražujemo naše izvorne uvide, misli i osjećaje još nekonvencionaliziranim jezičnim sredstvima. Na pitanja se sažeto odgovara, a potom se odgovori razrađuju pomoću suprotstavljenih gledišta te jezičnih primjera iz povijesti filozofije i kognitivne lingvistike. Zastupa se stav da jezični izrazi, uključno s metaforama, pretežno u sebe ugrađuju kako si ljudi predočavaju (ili su nekoć predočavali) svijet uobraziljom i kako ga takva drugima jezično predstavljaju (ili su ga predstavljali). Jezik zato ne pokazuje izravno niti kako svijet poimamo i razumijevamo niti kako ga konstruiramo u svojem mišljenju. S druge strane, simbolizacija posredstvom metafore i metonimije te tvorba novih riječi i izraza (verbalizacija) omogućuju našoj spoznaji da priopći nova te apstraktna i filozofski zahtjevna značenja.