Hvarski kipar Šime Dujmović (1887. - 1968.) dijeli sudbinu onih naših umjetnika u nesretnim vremenima i nesklonim okolnostima kojima je osobna zatajnost i stajanje po strani od „buke i bijesa“ likovnih trendova, priskrbilo uglavnom zaborav, čak i u radijusu male hvarske sredine kojom je egzistencijalno omeđen. Ta je zatajnost dolazila do izražaja i u podređivanju željama majstora poput Ivana Meštrovića, za kojega je isklesao velik broj skulptura. Meštrovićev "kompleks“ zapriječio je Dujmovićevu individuaciju, tako da je i u radovima koje osobno potpisuje teško govoriti o autorskom pečatu. Rad, dakle, razmatra Dujmovićev nevelik opus autorske skulpture i izvedbene radove za Meštrovića, kao istovrsna rješenja kod kojih nije došlo do značajnije individualizacije Dujmovićeva načina. Po prvi put se kvantificira i vrednuje ukupan Dujmovićev rad, uspoređuju se rješenja za Meštrovića i ona koja kipar autorski potpisuje; otvara se štoviše rasprava o umjetnosti i umijeću, zanatu i njegovoj umjetničkoj transcendenciji, majstoru i njegovu pomagaču, - pitanjima koja se prelamaju kroz osebujno kiparovo djelo nastalo na razmeđu vječne raspre o originalnosti i epigonstvu.