Rad se temelji na pretpostavci da razlike među medijskim generacijama odražavaju razlike u medijskim krajolicima s kojima su se suočavale različite generacije u svojim formativnim godinama. Oslanjajući se na sociološko razumijevanje pojma generacije, pokazuje se da se rezultat procesa oblikovanja medijskih generacija očituje u karakterističnim medijskim repertoarima. Ti su repertoari u određenoj mjeri u obliku neizravnog skupa (fuzzy set) povezani s dobi, društvenom lokacijom i tehnološkim promjenama. Rezultati se temelje na prvom znanstvenom nacionalnoreprezentativnom istraživanju hrvatskih medijskih publika provedenom u lipnju i srpnju 2014. godine. Istraživanje je provedeno anketnim istraživanjem na višeetapnom stratificiranom klasterskom uzorku od 800 ispitanica i ispitanika starijih od 14 godina. Uzorak je reprezentativan po dobi, spolu i regiji te je naknadno ponderiran kako bi se postigla reprezentativnost po obrazovanju. Analizom latentnih klasa identificirane su četiri medijske generacije: ona najstarija, generacija tradicionalnih korisnika medija, zatim generacija digitalnih imigranata te dvije najmlađe, digitalne, generacije – pripadnici digitalne generacije neskloni čitanju novina i pripadnici digitalne generacije skloni čitanju novina. Sve četiri generacije u određenoj su mjeri multimedijske i za sve je karakteristično da televizija predstavlja važan element medijskog repertoara. Neočekivano, repertoar digitalnih korisnika sklonih čitanju novina zabilježen je među najmlađim korisnicima medija, što otvara nova pitanja za buduća istraživanja. Iako je mnoštvo informacija o najranijim publikama u Hrvatskoj možda zauvijek izgubljeno s prvom generacijom medijskih korisnika rođenom početkom 20. stoljeća, ovo istraživanje pruža temelj koji omogućuje prve uvide u sličnosti i razlike među hrvatskim medijskim generacijama.