Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije normirana je Ugovorom o Europskoj uniji (Mastrihtskim ugovorom) 1992. Do tada zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku države članice EU bile su prepustile Sjevernoatlantskom savezu (NATO-u), uz skromnu ulogu Zapadnoeuropske unije (WEU). Lisabonski ugovor Europske unije čine izmijenjeni i dopunjeni temeljni akti Unije – Rimski ugovor iz 1957. i Mastrihtski, a stupio je na snagu 1. prosinca 2009. U njemu se nalaze i odredbe o zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU. Ta politika oblikuje se postupno, i ona može, na koncu, dovesti do zajedničke obrane Unije. U radu se analizira i članak 7. Ustava Republike Hrvatske, kojim je određeno da se državama saveznicama u slučaju agresije na njihov teritorij pomoć Hrvatske može uputiti (nakon određenoga postupka i odluka u najvišim organima državne vlasti), što znači i ne mora. Prema mišljenju autora, takva ustavna odredba nije u skladu sa Sjevernoatlantskim, ni Lisabonskim ugovorom, jer pomoć se mora uputiti.