Jedna od osnovnih postavki teorije egalitarnog sindroma Josipa Županova, postavka o egalitarnom sindromu kao klasteru naslijeđenih neformalnih normi, kompatibilna je s nekoliko teorijskih koncepata kulturne inercije. Iz perspektive teorija ovisnosti o prijeđenom putu perzistencija egalitarnog sindroma može se objasniti djelovanjem faktora odgovornih za reprodukciju društvenih normi. Riječ je o faktorima koji ne utječu na genezu određenoga društvenog fenomena (primjerice, normi), nego ga kroz vrijeme reproduciraju. Shodno rezultatima recentnih empirijskih istraživanja, jedan od reprodukcijskih faktora egalitarnog sindroma može se pronaći u tranzicijskim troškovima. Na osnovi toga, kao i propozicije o razlikovanju generativnih od reprodukcijskih faktora društvenih fenomena, legitimiramo tezu da tranzicijski troškovi nisu stvorili egalitarni sindrom, nego su pridonijeli njegovoj perzistenciji i u postsocijalističkom društvenom kontekstu. Moguće izvore hipoteza o dodatnim čimbenicima reprodukcije egalitarnog sindroma u tranzicijskim okolnostima pruža koncept kulturne inercije svojstven teorijskoj perspektivi institucionalizma, teorija kulturne evolucije Roberta Boyda i Petera J. Richersona, kao i koncept zapinjača Michaela Tomasella. Također, sukladno ideji o »efektu tunela« Alberta Hirschmana, možemo pretpostaviti da je očekivana stagnacija u društvenoj pokretljivosti jedan od mogućih specifičnih faktora reprodukcije egalitarnog sindroma.