Predmet rada je analiza granica dopuštenosti državne upotrebe oružane sile kao reakcije na terorističke napade koje počine terorističke skupine kao nedržavni akteri. Poseban naglasak stavljen je na ...međunarodnopravni okvir koji određuje pretpostavke za upotrebu oružane sile u ostvarivanju prava na samoobranu, čije tumačenje u posljednjih nekoliko godina u teoriji i praksi podliježe modifikacijama kojima se želi opravdati upotreba oružane sile u samoobrani protiv nedržavnih aktera, dakle, preko granica određenih međunarodnim pravom. Autorica se u radu kritički osvrće na spomenuto proširivanje tumačenja prava na samoobranu i predlaže primjenu drugih, u međunarodnom pravu utemeljenih mjera kojima države, predvođene Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, mogu odgovoriti na terorističke napade.
The author analyzes certain questions about determining the responsibility of states under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide and the latest cases that are being ...considered before the International Court. Special attention is paid to the decisions of the Court in the cases of Gambia v. Myanmar and Ukraine v. Russian Federation, and to the interpretation of the provisions of the Genocide Convention related to the establishment of the jurisdiction of the Court. In this context, questions of a preliminary nature, such as the existence of a dispute between the parties, the jurisdiction of the Court ratione personae, erga omnes obligations arising from the Convention, the jus standi of the parties before the Court, the relationship between Articles VIII and IX of the Convention, as well as the issue of the use of force to prevent or punishing genocide. In the author's opinion, despite the fact that the analyzed cases have not yet been decided on the merits, the decisions made so far will have a significant impact on the correct and effective application of the Convention on Genocide in the future, in terms of clarifying the prerequisites for establishing the jurisdiction of the Court, as well as preserving the fundamental principles of international rights and rules on the responsibility of states.
Mirenje se kao jedno od sredstava mirnog rješavanja sporova relativno rijetko primjenjuje u međudržavnoj praksi. Ponajviše je tome tako jer ishod postupka mirenja nije obvezujuća odluka komisije za ...mirenje, što može negativno utjecati na motivaciju stranaka spora da njegovu rješavanju pristupe u dobroj vjeri, dakle bez istinske namjere da se postigne trajni dogovor. Osim toga, komisije za mirenje najčešće imaju vrlo široke ovlasti u postupku i nisu vezane za primjenu prava na konkretan spor, što također može biti od utjecaja na spremnost neke države da se podvrgne takvom načinu rješavanja sporova. S druge strane, sporazum sklopljen u ožujku 2018. godine između Istočnog Timora i Australije o uspostavi morske granice u Timorskom moru, koji je rezultat uspješno provedenog dvogodišnjeg postupka mirenja pred sporazumno izabranim članovima komisije za mirenje, pokazuje da se mirenje nipošto ne smije podcijeniti kao sredstvo mirnog rješavanja međudržavnih sporova. Naime, za razliku od sudskog, pa i arbitražnog postupka, koji su podvrgnuti krutim pravilima, u pravilu traju godinama i iziskuju znatne financijske troškove, postignuti sporazum kojim je dovršen postupak mirenja u sporu između Istočnog Timora i Australije dokazuje punu učinkovitost tog mehanizma. Upravo zbog prednosti mirenja koje se prikazuju u analiziranom slučaju – fleksibilnost i neformalnost postupka, mogućnost neposrednog i diskretnog komuniciranja komisije sa strankama o posebno osjetljivim pitanjima spora, diskrecijske ovlasti i vještine članova komisije da usmjere stranke prema konstruktivnom dogovoru, gradeći pritom njihovo povjerenje kako prema komisiji tako i između sebe – države bi trebale u puno većoj mjeri razmatrati njegovu primjenu i postupajući u dobroj vjeri, iskoristiti sve pogodnosti koje im pruža takav mehanizam rješavanja sporova.
This paper explores the current level of legal protection of climate migrants in international and EU law and the repercussions that the present approach might have on the rule of law. It first ...analyses whether the current binding instruments of refugee and climate change law offer any protection for climate migrants and identifies a legal gap in this regard. It then briefly addresses the progress made by recently adopted soft law instruments and the UN Human Rights Committee decision in the Teitiota case, at the same time pointing out that the latter decision has set criteria which might jeopardise the realisation of the non-refoulement right which it aims to guarantee. The paper then analyses the literature on the link of climate change and migration, using the example of the Syrian civil war, the rise of anti-immigration populism which subsequently occurred, as well as the threat that such movements might pose for the rule of law. The authors conclude that the planned and systematic response of the international community to climate migration and continued good regional and bilateral practices are more likely to prevent sudden spikes in mass migration which could lead to anti-immigration populist movements.
U ovom radu istražuje se postojeća razina pravne zaštite klimatskih migranata u međunarodnom pravu i pravu EU, kao i posljedice koje bi sadašnji pristup mogao imati na vladavinu prava. Najprije se analizira pružaju li postojeći pravno obvezujući instrumenti izbjegličkog i klimatskog prava klimatskim migrantima zaštitu i u tom pogledu se primjećuje pravna praznina. Zatim se istražuje napredak koji je postignut
nedavno usvojenim soft law instrumentima i odlukom Odbora UN-a za prava čovjeka u slučaju Teitiota, koja, iako štiti pravo na non-refoulement, istovremeno postavlja stroge uvjete za njegovo ostvarenje, koji mogu ugroziti njegovu primjenu. Naredni dio rada analizira postojeću literaturu o vezi između klimatskih promjena i migracija na primjeru građanskog rata u Siriji, jačanje antiimigracijskog populizma koji je uslijedio te prijetnju koju takvi pokreti mogu nanijeti vladavini prava. Autorice zaključuju da bi planski i sustavni pristup međunarodne zajednice klimatskim migracijama te nastavak dobrih bilateralnih i regionalnih praksi razini mogli doprinijeti sprječavanju naglih porasta masovnih migracija, koji mogu dovesti do širenja antiimigracijskih populističkih pokreta.
Predmet istraživanja analiza je rada Komisije za meðunarodno pravo na kodifikaciji odgovornosti meðunarodnih organizacija za meðunarodno protupravne čine koji je 2011. godine rezultirao usvajanjem ...Nacrta članaka o odgovornosti meðunarodnih organizacija. U središtu analize je odredba čl. 7. Nacrta koja propisuje pretpostavke za pripisivost ponašanja u situacijama kad države ustupaju svoje organe meðunarodnim organizacijama radi sudjelovanja u mirovnim operacijama. Kroz analizu relevantnih odluka Europskog suda za ljudska prava i nekih državnih sudova (Nizozemske, Belgije i Ujedinjene Kraljevine) ukazuje se na ključne probleme s kojima su se spomenuti sudovi susretali pri odlučivanju o pripisivosti povreda meðunarodnog prava počinjenih u mirovnim operacijama - nedovoljnu jasnoću u formulaciji odredbe o pripisivosti takvih ponašanja, različito tumačenje pojma stavljanja na raspolaganje organa države nekoj meðunarodnoj organizaciji, nedefiniranost sadržaja standarda efektivne kontrole koji je, sukladno Nacrtu, propisan kao kriteriji utvrðivanja pripisivosti i, posljedično, arbitrarno odreðivanje mjerodavnog standarda kontrole. Autorica upozorava da neujednačena praksa i nabrojane manjkavosti Nacrta članaka o odgovornosti meðunarodnih organizacija dovode do pravne nesigurnosti i umanjuju mogućnosti žrtava protupravnih čina da dobiju adekvatnu pravnu zaštitu. Zaključno se na temelju provedene analize autorica zalaže za primjenu standarda efektivne kontrole kao dosad već priznatog standarda u kontekstu pripisivosti, izlažu se ključni elementi sadržaja i značenje tog standarda, predlažu smjernice za njegovu ispravnu primjenu i ukazuje na važnost istovremene dvostruke (višestruke) pripisivosti državama i meðunarodnim organizacijama.
U radu se analiziraju pojam i pravni položaj nedržavnih aktera kao stranaka nemeðunarodnih oružanih sukoba, s posebnim osvrtom na odredbe zajedničkog čl. 3. Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava ...rata iz 1949. te Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije iz 1977. godine, kao temeljnog meðunarodnopravnog okvira koji regulira postupanje svih stranaka u nemeðunarodnim oružanim sukobima. Analizirajući pravni temelj obvezatnosti spomenutih pravnih normi u odnosu na nedržavne aktere autorica upućuje na neravnopravan položaj koji nedržavni akteri imaju u odnosu na države zbog nemogućnosti da formalno postanu strankama navedenih meðunarodnih ugovora. U tom kontekstu iznose se prednosti alternativnih mehanizama (sklapanja drugih meðunarodnih ugovora, davanja jednostranih izjava ili izjava o obvezivanju) kojima nedržavni akteri mogu izraziti svoju volju i pristanak da budu vezani pravilima meðunarodnog humanitarnog prava, što može imati pozitivan učinak i na njihovu svijest o odgovornosti za kršenje tih pravila.
Zaokret u primjeni sankcija Vijeća sigurnosti od općih, usmjerenih protiv država, prema ciljanim (pametnim) sankcijama usmjerenima izravno i isključivo protiv pojedinaca koje se dovodi u vezu s ...terorizmom, osim pozitivnih izazvao je i određene negativne učinke koji su doveli u pitanje zakonitost i pravednost ciljanih sankcija. Zbog nepostojanja odgovarajućega kontrolnog mehanizma u sustavu
Ujedinjenih naroda koji bi pojedincima pogođenim sankcijama omogućio barem kvazisudsku kontrolu odluka Sankcijskog odbora o uvrštavanju njihova imena na, tzv. sankcijsku listu, u praksi je došlo do kršenja njihovih ljudskih prava, poput prava na pristup sudu, prava na pravično suđenje, prava na učinkovit pravni lijek. Autorica u radu analizira sankcijski režim Vijeća sigurnosti u borbi protiv terorizma koji je uveden Rezolucijom 1267 (1999); zatim se kroz relevantnu sudsku praksu prikazuju konkretne povrede ljudskih prava do kojih u praksi dolazi u provedbi sankcija Vijeća sigurnosti; analizira se uvođenje
instituta Ombudsmana te se ocjenjuje uspješnost reformi u sankcijskom režimu kao iskoraka prema transparentnijoj i učinkovitijoj borbi protiv terorizma.
U središtu analize ovoga rada je problematika međunarodnopravnog statusa i obveza multinacionalnih korporacija u kontekstu međunarodnopravne zaštite ljudskih prava. U radu se analiziraju ...multinacionalne korporacije kao nedržavni akteri, istražuje se njihov položaj na međunarodnopravnoj razini, osobito pitanje njihovog međunarodnopravnog subjektiviteta o kojem ne postoji suglasje u doktrini međunarodnoga prava. U tom kontekstu, analiziraju se relevantni međunarodni ugovori, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava i drugi međunarodni dokumenti koji ukazuju na (ne)postojanje izravnih prava i obveza multinacionalnih korporacija prema međunarodnom pravu. Posebnu pažnju u tom smislu autorice daju analizi međunarodnih soft law instrumenata koji nastoje razriješiti problem poslovanja multinacionalnih korporacija i njihovih obveza u kontekstu zaštite ljudskih prava. Naposljetku, prikazani su neki slučajevi povreda ljudskih prava u kojima su, izravno ili neizravno, sudjelovale multinacionalne korporacije, a koji potvrđuju nužnost usvajanja sveobuhvatne i konkretne pravnoobvezujuće regulacije aktivnosti multinacionalnih korporacija, kako bi se nadomjestila pravna praznina u pogledu odgovornosti tih aktera, osobito u području zaštite ljudskih prava na međunarodnoj razini.
Zaokret u primjeni sankcija Vijeća
sigurnosti od općih, usmjerenih protiv država, prema ciljanim (pametnim)
sankcijama usmjerenima izravno i isključivo protiv pojedinaca koje se dovodi u
vezu s ...terorizmom, osim pozitivnih izazvao je i određene negativne učinke koji
su doveli u pitanje zakonitost i pravednost ciljanih sankcija. Zbog
nepostojanja odgovarajućega kontrolnog mehanizma u sustavu Ujedinjenih naroda koji bi pojedincima pogođenim sankcijama omogućio barem
kvazisudsku kontrolu odluka Sankcijskog odbora o uvrštavanju njihova imena na,
tzv. sankcijsku listu, u praksi je došlo do kršenja njihovih ljudskih prava,
poput prava na pristup sudu, prava na pravično suđenje, prava na učinkovit
pravni lijek. Autorica u radu analizira sankcijski režim Vijeća sigurnosti u
borbi protiv terorizma koji je uveden Rezolucijom 1267 (1999); zatim se kroz
relevantnu sudsku praksu prikazuju konkretne povrede ljudskih prava do kojih u
praksi dolazi u provedbi sankcija Vijeća sigurnosti; analizira se uvođenje instituta Ombudsmana te se ocjenjuje uspješnost reformi u sankcijskom režimu
kao iskoraka prema transparentnijoj i učinkovitijoj borbi protiv terorizma.
The turn in the implementation of the
Security Council’s resolutions from general ones, directed against States,
towards targeted (smart) sanctions directed exclusively against individuals
linked with terrorism, has produced both positive as well as negative effects
which have called in question the legality and justness of targeted sanctions.
Due to the lack of an adequate control mechanism in the United Nations system,
which would enable the individuals affected by sanctions at least a
quasi-judicial review of the decisions adopted by the Sanctions Committee
regarding their names being listed on the so called sanctions list, in reality
those individuals are faced with violations of their fundamental human rights
(e.g. the right to access to court, the right to a fair trial, the right to an
effective remedy). The subject of this paper is the analysis of the Security
Council’s sanction regime in the fight against terrorism which was introduced
in resolution 1267 (1999). The author further analyzes international
jurisprudence concerned with the mentioned violations of human rights in the
implementation of the sanctions of the Security Council. Special emphasis is placed on the institution of Ombudsperson and its implications on
the sanctions regime. The author concludes with the assessment of the efficacy
of the reforms introduced in the sanctions regime as a step forward to the more
transparent and effective fight against terrorism.
PDF
