Autor publicira dvije oltarne pale iz župne crkve sv. Vida i Modesta u Trstenom kraj Dubrovnika. Palu Poklonstvo pastira na glavnom oltaru potpisao je Tomaso Cassani Bugoni (Venecija, oko 1696./1700. ...– 1767.). Na temelju očigledne sličnosti slikaru se u istoj trstenskoj crkvi pripisuje i pala Bogorodica od Presvetog Ružarija sa sv. Dominikom, sv. Katarinom Sijenskom, sv. Vidom i sv. Modestom. Iznose se podatci o slikaru koji je djelovao sredinom 18. stoljeća, određuju se stilske osobine navedenih slika te prepoznaju mogući poticaji na kojima su nastajala njegova djela. Svjetlinom kolorita slikar pokazuje ovisnost o Giovanniju Battisti Tiepolu i majstorima koji su djelovali pod njegovim utjecajem. S obzirom na to da je njegov opus u Veneciji i Venetu slabo istražen te zbog oskudnih biografskih podataka teško je iznijeti pouzdane zaključke o njegovu školovanju i djelatnosti. Unatoč tome dvije oltarne pale u Trstenom proširuju znanja o likovnoj kulturi u Dubrovačkoj Republici sredinom 18. stoljeća te ukazuju da su mletački majstori zastupljeni većim brojem djela na tom području.
Autor publicira dva kamena kipa postavljena u niše na pročelju crkve sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Kipovi prikazuju sv. Kvirina, biskupa rimske Siscije (Sisak) i bl. Augustina Kažotića ...(Casotti), biskupa u Zagrebu i Luceri u Apuliji. Kipovi nisu dosad bili predmet povijesnoumjetničkih analiza, iako je riječ o djelima visokih umjetničkih dometa. Autor ukazuje na njihovu sličnost s djelima mletačkog kipara Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1670. – 1747.) te ih pripisuje njegovoj radionici u kojoj su djelovala njegova tri sina, Ambrogio, Carlo i Giuseppe. U drugom dijelu teksta analizira se mramorni grb na ogradi vrta kurije Stjepana Putza na Kaptolu 7 u Zagrebu. Na kuriji je kameni portal datiran 1756. godine pripisan mletačkom kiparu Francescu Robbi (Venecija, 1698. – Zagreb, 1757. ) koji je djelovao u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Grb u Zagrebu pripisuje se Robbi te se uspoređuje s grbovima koje je umjetnik izveo u Celovcu i u Ljubljani. Pretpostavlja se da je grb bio dio cjeline s portalom te da ga je naručio također Stjepan Putz, smederevski i beogradski biskup te prepozit zagrebačkog kaptola.
Leonardo Foscolo (Venecija, 1588.–1660.) bio je generalni providur za Mletačku Dalmaciju i Albaniju od 1645. do 1650. godine. Sjedište providura i državne administracije koja je upravljala pokrajinom ...bilo je u Providurovoj palači u Zadru.
U prvom dijelu studije analiziraju se oni portreti providura Leonarda Foscola izvedeni uljem na platnu i u grafici koji su povezani s njegovom vladavinom i djelovanjem u Dalmaciji. Jedini portret izveden uljem na platnu čuva se u samostanu sv. Lovre u Šibeniku. Veća je skupina grafičkih portreta na kojima su uz Foscolov lik prikazani i pojedini gradovi, naselja i utvrde u Dalmaciji u kojima je poduzimao ratne oslobodilačke akcije.
Drugi dio studije istražuje Foscolovu donatorsku i mecenatsku ulogu. U tome se izdvaja njegova uloga u oblikovanju oltara sv. Šimuna u istoimenoj crkvi u Zadru. Foscolo je ostavio trag i u Šibeniku. Prema nepotvrđenoj predaji na zvonik crkve sv. Ivana ugradio je satni mehanizam koji je kao ratni plijen prenio iz osvojenog Drniša o čemu svjedoči natpis upisan u njegovoj lođi na koju je obješen i Foscolov grb s providurskom kapom. Isti grb ugrađen je i na pročelje crkve sv. Nikole u Šibeniku.
Foscolo je u Dalmaciji stekao ugled što je rezultiralo činjenicom da su mu brojne komune dale podići spomenike o čemu se raspravlja u trećem dijelu studije. Navode se djela u Šibeniku, Splitu, Hvaru, Korčuli, Pagu i Islamu Grčkom.
Mletački slikar Baldassare DʼAnna (Venecija, 1572. – 1646.) zastupljen je brojnim slikama u Istri i Dalmaciji. Relativno dobro istražena, njegova su djela protumačena kao eklektični radovi na kojima ...se prepoznaju izravni i dosljedni utjecaji suvremenika i prethodnika na liniji Tizian – Jacopo Palma, mlađi. Taj je očigledni utjecaj rezultirao konvencionalnim oltarnim palama i slikama sakralne tematike koje slijede renesansne kompozicijske obrasce simetričnosti i jasnoga rasporeda s čvrsto modeliranim likovima na kojima ponavlja tjelesne odlike i fizionomije. Tom korpusu slikarovih djela u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) autor dodaje dosad neuočena djela na otoku Braču, Šolti, Lošinju i Krku na kojima se ne prepoznaju novosti u likovnom smislu, ali se još više uočava uloga, značenje i popularnost koju je DʼAnnino zakašnjelo renesansno slikarstvo imalo kod dalmatinskih naručitelja. Ukazuje se i na – nedovoljno istraženu – ulogu njegovih suradnika u radionici jer su vidljive oscilacije u likovnoj vrijednosti njegovih slika.
Autor analizira dalmatinski opus kipara Giovannija Marije Morlaitera (Venecija, 1699.–1781.). Utvrđuje se da je umjetnik na hrvatskoj obali zastupljen djelima koja su nastala od mladenačkih godina do ...starosti. Najranija su djela iz 1729./1730. godine u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku. Riječ je o kipovima Djevičanstva i Poniznosti na oltaru Prikazanja Marije u hramu te Vjere i Ljubavi na oltaru sv. Augustina. Naručitelj je bio Dubrovčanin Franjo Rogačić (Rogacci). Potom, 1746. godine Morlaiter kleše u kamenu tri anđela na oltaru Gospe od Ružarija u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju u Boki kotorskoj. Sredinom stoljeća dobiva narudžbu da za splitsku katedralu izradi oltar sv. Dujma. To je najambiciozniji Morlaiterov rad za dalmatinske naručitelje, a dovršen je 1767. godine. Kako je zabilježio Julije Bajamonti, naručitelji su u Rimu nabavili najvrsniji uzorak prema kojemu je Morlaiter trebao izraditi splitski oltar. U to je vrijeme, između 1759. i 1762. godine, zajedno s oltaristom Lorenzom Bonom podigao tabernakul oltara s mramornim kipovima anđela u benediktinskoj crkvi sv. Marije u Zadru. U istom je gradu 1764. godine izradio grobnicu vojnom inženjeru Giovanniju Francescu Rossiniju s portretnim poprsjem, kipom sv. Šimuna i anđelima. Za oba zadarska djela sačuvani su terakotni modeli u Ca’ Rezzonico u Veneciji. Za glavni oltar u crkvi sv. Marije dokumenti spominju i crtež, dok opsežna arhivska građa o njegovoj izradi uključuje i vlastoručno pismo što ga je kipar uputio benediktinskim redovnicama u Zadar.
Petar Mattei Tomić, Radoslav
Ars Adriatica,
02/2024, Volume:
13, Issue:
13
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Autor istražuje djelatnost dubrovačkog slikara Petra Matteija (Dubrovnik, 1670. – 1726.) koji je u prvim desetljećima 18. stoljeća ostvario važan opus u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i ...crkvi Sv. Vlaha. Pokušavaju se prepoznati utjecaji koje su na slikara ostavili talijanski majstori poput Guida Renija, Carla Marattija i Luke Giordana te prepoznati neuočena slikarova djela na području Dubrovačke Republike. Temeljeći svoje prijedloge na morelijanskim motivima i stilskoj analizi, autor predlaže da se u Matteijev katalog uključe sljedeće slike: 1. Poklonstvo kraljeva, Dubrovnik, Biskupska palača, 2. Bogorodica s Djetetom ukazuje se sv. Stanislavu Kostki, Dubrovnik, crkva Sv. Ignacija, 3. Gospa od Karmela sa sv. Rokom, sv. Liberanom, sv. Alojzijem Gonzagom i sv. Onofrijem (?), Ston, crkva Sv. Liberana, 4. Bogorodica od Presvetog Ružarija, Topolo, crkva Male Gospe, 5. Uznesenje Blažene Djevice Marije, Postranje/Martinovići u Župi dubrovačkoj, župna crkva Velike Gospe, 6. Bogorodica s Djetetom, sv. Vlahom i sv. Lukom, Mali Ston, župna crkva Sv. Antuna Opata. Navedena djela znatno proširuju umjetnikov katalog te omogućuju precizniju analizu njegove slikarske djelatnosti.
U tekstu se donose novi podaci o oltarnoj pali “Bl. Augustin Kažotić, Sv. Ivan Evanđelist i Sv. Jakov” u trogirskoj katedrali. Tijekom restauracije pronađen je natpis na slici koji do sada nije bio ...poznat. U donjem desnom uglu zapisano je: Teodoro Matteini F. in Venezia 1805. Uz ime autora, uglednog talijanskog slikara Teodora Matteinija (Pistoia, 1754. - Venecija, 1831.) navodi se da je pala naslikana 1805. godine u Veneciji. Time se nepobitno potvrđuju dosadašnja pisanja hrvatskih i talijanskih povjesničara umjetnosti. Na temelju dokumenata iz Italije i Hrvatske može se zaključiti da su presudnu ulogu u narudžbi slike imala braća Ivan Dominik (1761.-1848.) i Ivan Luka Garagnin (1764.-1841.), trogirski plemići i ugledni predstavnici dalmatinskoga društva početkom 19. stoljeća. Oni su umjetnika od ranije dobro poznavali, jer je upravo Matteini 1798. godine u Veneciji portretirao Ivana Dominika Garagnina, koji se u jednome pismu spominje kao operarij trogirske katedrale. U narudžbi slike i osmišljavanju njezine kompozicije i pojedinosti, kao prijatelj i povjerenik učene braće Garagnin sudjelovao je i Giovanni de Lazara (Padova, 1744.-1833.), padovanski plemić, malteški vitez, bibliofil, kolekcionar te inspektor-konzervator za slike u Padovi i okolici od 1793. godine. Posebno je zanimljiv prikaz Trogiranina, Bl. Augustina Kažotića (oko 1260.-1323.), biskupa u Zagrebu i Luceri. O njegovu liku Trogirani su, prema zapisima u dokumentima, Matteiniju dostavili određene podatke te stariju sliku, prema kojoj je izrađen njegov portret na pali. Osim toga, utvrđeno je da se u Ca’ Pesaro u Veneciji (Galleria Internazionale d’Arte Moderna) čuva Matteinijev potpisani crtež iz 1805. godine (olovka na papiru, 431 x 283 mm) koji prikazuje Sv. Jakova. Riječ je o pripremnoj skici za svečev portret na trogirskoj pali. Ona je postavljena na novi mramorni oltar koji su 1802. godine podigli Nikola i Ivan Degan (Nicolò i Zuane Degani).
Kao rezultat višegodišnjih istraživanja prepoznata su i identificirana nova djela mletačkog slikara Mateja Ponzonea Pončuna koji se u četvrtom desetljeću 17. stoljeća doselio u Split gdje mu je brat ...Sforza Ponzone bio nadbiskup. Tu je za sebe, majku i brata dao izraditi grobnicu u svetištu katedrale sv. Dujma za koju je slikar trebao izvesti ciklus slika s prizorima iz života sv. Dujma. Autor navodi nekoliko oltarnih pala koje je Ponzone naslikao za dalmatinske naručitelje, a čuvaju se u crkvama na otoku Braču (Nerežišća, župna crkva), u Splitu (crkva sv. Mikule u Velom Varošu, sada crkva sv. Križa; samostan sv. Klare), Trogiru (crkva sv. Petra, nekada crkva sv. Mihovila) i na otoku Čiovu (crkva sv. Lazara / sv. Josipa). Analiziraju se i odlike Ponzoneova slikarstva te se upozorava na njegovu venecijansku stilsku formaciju. No, kao inteligentan i moderan slikar Ponzone se osvrtao i na druge umjetnike, pa se može uočiti da u prikazivanju lika sv. Frane Asiškoga (Šibenik, crkva sv. Frane) slijedi rješenja Federica Baroccija (1535.–1612.).
Slikar Filippo Naldi bio je prema vlastitom iskazu podrijetlom iz Firence. U službi mletačke vojske živio je i djelovao u Dalmaciji sredinom 18. stoljeća. Spominje se u Opuzenu gdje je bio upravitelj ...luke. Naldi je na širem dalmatinskom prostoru izradio velik broj slika vjerskoga sadržaja te nekoliko portreta. Ovom prigodom pripisuje mu se sedam slika u crkvama Dalmatinske zagore i u Poljicima (Zavojane kraj Vrgorca, Dobranje kraj Imotskoga, Kostanje u Poljicima, Čaporice kraj Trilja i Franjevački samostan u Sinju). Autor analizira odlike Naldijeva slikarstva i njegovo značenje u dalmatinskoj umjetnosti i društvu 18. stoljeća.
PDF
