Autori u radu polaze od razumijevanja ljudskog dostojanstva kako ga predstavlja Drugi vatikanski koncil u dvama dokumentima: Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu i ...Deklaraciji Dignitatis humanae o slobodi vjerovanja. Suvremeno doba pokazuje duboku krizu razumijevanja ljudske osobe, iz koje se javljaju i brojne povrede ljudskog dostojanstva. Izazovi i poteškoće uzrokovani antropocentrizmom suvremene kulture izgubili su dimenziju transcendentnosti ljudske osobe. Koncilski nauk o ljudskom dostojanstvu pokazuje da je nužno i potrebno čovjeka-osobu razumijevati u odnosu na Boga na čiju je sliku stvoren i na sliku Isusa Krista – savršenog čovjeka koji je utjelovljenjem čovjeka uzdignuo na veoma visoko dostojanstvo, čime je ljudsko dostojanstvo ozdravljeno od zatvorenosti i grijeha. Suvremena kriza ljudskog dostojanstva u svjetlu kulturalnih dinamika pokazuje radikalnu dramu odbacivanja Boga, s jedne strane, i gaženja ljudskog dostojanstva, s druge strane. Bog kao izvor i počelo svega života apsolutni je izvor i jamac ljudskog dostojanstva. U svjetlu teološkog i antropološkog razumijevanja ljudskog dostojanstva potrebno je poći od cjelovitog razumijevanja ljudske osobe upravo onako kako nam pokazuje koncilski nauk o čovjeku. Čovjek je središte i vrhunac Božjeg djela stvaranja i kao takav nositelj oznake slike Božje (usp. Post 1, 26-27), te je pozvan na istinski život koji mu dolazi iz vrela kršćanske Objave.
The authors of this paper depart from the conciliatory understanding of human dignity as presented by the Second Vatican Council in two documents, in the pastoral constitution of the Gaudium et Spes on the Church in the contemporary world and the Dignitatis Humanae Declaration on freedom of belief. Today’s contemporary crisis shows a deep crisis of understanding of human person from whom the violation of human dignity results. Challenges and difficulties caused by the anthropocentrism of modern culture have lost the dimension of human transcendence. The Council’s science of human dignity shows that it is necessary and necessary to understand a person in relation to God whose image created man and to the image of Jesus Christ – a perfect man who, by incarnation of man, elevated himself to a very high dignity, thereby healing human dignity from sin. The contemporary crisis of human dignity in the light of cultural dynamics shows the radical drama of rejecting God on the one hand and trampling human dignity on the other. As a source and the beginning of all life, God is an absolute source and guarantor of human dignity. In the light of theological and anthropological understanding of human dignity, it is necessary to start from the complete understanding of human person just as the Council’s science about man shows us. Man is the centre and peak of God’s work of creation and as such bears the mark of the image of God (cf. Post 1, 26-27), and is called to a true life that comes to him from the hot Christian revelation.
U radu se istražuje institucionalizacija političkoga i pravnog poretka u suvremenoj demokratskoj ustavnoj državi, s obzirom na promjenjive društvene uvjete u oblicima razvoja demokracije identitetâ i ...moralnoga pluriverzuma. Osobito se analizira konstitucija suvremene demokratske ustavne države kao neutralnoga posrednika u društvenom sporu, te se s obzirom na divergentnost moralnih slika svijeta koje oblikuju suvremeno društvo, nastoje pokazati temeljna načela postmoderne strategije stabilizacije političkog poretka. Bez obzira na promjenjive društvene okolnosti, u analizi, koja se metodološki temelji na postulatima novoga institucionalizma u društvenim istraživanjima, pokazuju se neka stabilizirajuća načela koja osobito vrijede za normativni kapacitet političkoga i pravnog sustava, kao što su specifičnost zapadne pravne tradicije, ključna pozicija ljudskoga dostojanstva i oblikovanje pravnoga sustava kao političke institucije. Pri analizi se osobita pozornost posvećuje kršćanskom doprinosu razvoju i etabliranju zapadne pravne tradicije i vrijednosti ljudskog dostojanstva.
The article explores the institutionalization of the political and legal system in the contemporary democratic constitutional state, given the changing social conditions in the forms of development of identitarian democracy and moral pluriverse. The paper seeks to analyse the constitution of the modern democratic constitutional state as a neutral mediator in the social conflict, and given the divergence of the moral world-views that shape modern society, tries to show the basic principles of the postmodern strategy of stabilization of the political system. Regardless of the changing social circumstances, the analysis, which is methodologically based on the postulates of new institutionalism in social research, shows some stabilizing principles of the political and legal system, such as the specificity of the Western legal tradition, the key position of human dignity and the formation of the legal system as a political institution. Particular attention is paid to the Christian contribution to the development and establishment of the Western legal tradition and the value of human dignity.
Autor u radu nastoji osvijetli izazove crkvene otpornosti u vremenu krize iz moralno-etičkog aspekta u postkoncilskoj perspektivi. Današnji suvremeni čovjek nalazi se u procijepu mnogih kriza koje ...utječu na njegov moralno-duhovni život kao i svjedočenje vjere u osobu Isusa Krista. Dubinska kriza koja je zahvatila čovjeka pridonijela je prije svega moralnoj i duhovnoj dezorijentiranosti. Napuštajući temeljnu istinu o sebi, čovjek je skončao u obmani grijeha – živjeti kao da Boga nema. Kao član otajstvenog Tijela Kristova kršćanski život nužno se razumije u svjetlu kršćanske objave. Po sakramentalnoj dimenziji vjere čovjek vjernik sjedinjuje se i sudjeluje u vjeri Crkve u kojoj razvija otpornost. Stoga se i razvijanje crkvene otpornosti u vremenu krize treba shvaćati upravo u tom temeljnom izričaju moralno-teološke spoznaje koja ističe da je čovjek ranjen grijehom da mu grijeh sprječava postići puninu. Bog je Kristovim utjelovljenjem ponudio ranjenom čovjeku puninu života sukladno njegovu dostojanstvu. Obnova čovjeka i stvaranje crkvene otpornosti ističe temeljnu strukturu po kojoj čovjek živi tako da je prije svega nošen milošću i darom vjere. U tom smislu razvijanje otpornosti znači razvijanje milosnog života koji je obnovljen u osobi Isusa Krista jer je ljudsko dostojanstvo koje je grijehom narušeno upravo u Kristu na čudesan način obnovljeno. Iz moralno fundamentalne spoznaje slijedi razvijanje otpornosti kao jedinstva moralno-duhovnog života u svjetlu vjere koji je nošen prije svega krepostima i vrlinama ali i sakramentima koji ponazočuju prisutnost Krista. Kršćanska vjera koja se razumijeva kao ozdravljenje od grijeha, vraćanje slobode i dostojanstva označava onu temeljnu otpornost shvaćenu kao mogućnost prihvaćanja dara istine o čovjeku, a to znači otkrivanja moralnih vrijednosti u svjetlu autentične moralne antropologije i svih određujućih protežnica vjere koje iz toga proizlaze. Čovjekova otvorenost i izgradnja otpornosti unutar Crkve u svjetlu teologalnih i moralnih kreposti čini ga sudionikom milosti i dara vjere u kojem Bog samog sebe daruje čovjeku. Rad u pet točaka donosi izazove razvijanja otpornosti, pokazujući fundamentalno da se otajstvo čovjeka, tj. njegova dostojanstva ne može razumjeti bez Boga, kao i da je crkvena otpornost shvaćena kao obnova čovjeka u svjetlu temeljnog izričaja kršćanske vjere da je Bog stvorio čovjeka kao slobodno, razumno biće obdareno apsolutnim i nepovredivim dostojanstvom. Otpornost unutar Crkve zahtijeva jedinstvo moralnog i duhovnog života i rast i razvoj autentične teološke antropologije.
The author attempts to illuminate the challenges of church resilience in times of crisis from a moral-ethical aspect in a post-conciliar perspective. The modern man is in the midst of many crises that affect his moral and spiritual life as well as the testimony of faith in the person of Jesus Christ. The deep crisis that has engulfed man has contributed primarily to moral and spiritual disorientation. Abandoning the fundamental truth about himself, man ended up deceiving sin — living as if there were no God. As a member of the mysterious body of Christ, Christian life is necessarily understood in the light of Christian proclamation. By the sacramental dimension of faith, man – a believer, is united and participates in the faith of the Church in which he develops resistance. Therefore, the development of church resistance in times of crisis should be understood precisely in this basic expression of moral-theological knowledge which emphasizes that man is wounded by sin, thus that sin prevents me from achieving fullness. By Christ’s incarnation, God has offered the wounded man the fullness of life according to his dignity. The restoration of man and the creation of ecclesiastical resistance emphasize the basic structure by which man lives so that he is primarily carried by the grace and gift of faith. In this sense, the development of resilience means the development of a life of grace that has been restored in the person of Jesus Christ, because human dignity that has been damaged by sin has been miraculously restored in Christ. Moral-fundamental knowledge follows the development of resilience as a unity of moral-spiritual life in the light of faith, which is carried primarily by virtue, but also by sacraments that behold the presence of Christ. Christian faith, understood as healing from sin, restoring freedom and dignity, signifies that fundamental resilience, understood as the possibility of accepting the gift of the truth about man, which means revealing moral values in the light of authentic moral anthropology and all the defining extensions of faith resulting therefrom. Man’s openness and building up resilience within the Church in light of theological and moral virtues makes man a participant in the grace and gift of faith, in which God gives himself to man. The article presents the challenges of developing resilience in five points, demonstrating fundamentally that the mystery of man, his dignity, cannot be understood without God, and that church resilience is understood as the renewal of man in light of the fundamental expression of Christian faith that God had created man as a free, reasonable being endowed with absolute and inviolable dignity. Resistance within the Church requires the unity of moral and spiritual life, as well as the growth and development of authentic theological anthropology.
Migranti među nama Perica, Stanko; Marčinko, Ana
Bogoslovska smotra,
01/2023, Volume:
93, Issue:
3
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Suvremene migracije su fenomen od iznimne važnosti za veliku većinu modernih društava. Uslijed velikog broja migranata, nedovoljnog angažmana oko čimbenika koji generiraju migracije iz nerazvijenih ...zemalja te čestih primjera neuspjeha integracije u zapadnim zemljama, učestala je percepcija kako migracije predstavljaju prijetnju i dugoročnu opasnost za imigracijska društva. Kršćanski svjetonazor ipak uvjetuje drukčiju procjenu tog fenomena, kojem pristupa polazeći od temeljnog postulata neotuđivog dostojanstva svake ljudske osobe. Budući da je isti postulat usađen u temelje pravnih sustava demokratskih zemalja, kršćanstvo ima važnu zadaću pomoći ponovno etablirati civilizacijske vrednote koje su u zapadnim zemljama dovedene u krizu postupanjima prema neželjenim migrantima. Posebno to vrijedi za hrvatski kontekst, u kojem zamjećujemo niz aspekata u kojima bi Crkva mogla pomoći državi i građanima svladati konfuznost i apatiju. Osim društvu, time važnu uslugu čini i sebi jer se etablira kao nositeljica društvenih vrednota i promulgira svoj evangelizacijski kapital. Vjera koja nije svedena na tradicionalnu samorazumljivost ne može pobjeći od zauzetosti oko migranata, a ne može tu zauzetost svesti ni na puki humanitarizam. Fenomen suvremenih migracija, dakle, predstavlja velik izazov, ali i veliku, jedinstvenu i povijesnu priliku.
Contemporary migrations are a phenomenon of exceptional importance for the vast majority of modern societies. Due to the high number of migrants, insufficient engagement with the factors that generate migration from underdeveloped countries, and frequent examples of failure of integration in Western countries, there is a common perception that migration represents a threat and a long-term danger for immigration societies. The Christian worldview, however, conditions a different assessment of this phenomenon, which it approaches starting from the fundamental postulate of the inalienable dignity of every human person. Given that the same postulate is embedded in the foundations of the legal systems of democratic countries, Christianity has the important task of helping to re-establish civilizational values that have been driven to a crisis in Western countries by the treatment of unwanted migrants. This is par ticularly true for the Croatian context, where we see a number of aspects in which the Church could help the state and citizens overcome confusion and apathy. In addition to this service to the society, it also does an important service to herself, as it establishes herself as a bearer of social values and promulgates its evangelical capital. A faith that is not reduced to traditional self-understanding cannot escape the concern towards migrants, and it cannot reduce this concern to mere humanitarianism either. The phenomenon of contemporary migration therefore represents both a great challenge, as well as a great, unique and historic opportunity.
Smisao postojanja čovjeka kao osobe jest dioništvo na slobodi i ljubavi. Riječ je o relacijama između osoba, te ih čovjek doživljava u blizini i susretu s drugim osobama. Premda je čovjek slika Boga ...kao osobe, bivstvovanje između božanskih osoba ipak je na različitoj visini od bivstvovanja čovjeka. Stoga je egzistencijalno bitno da se susret s istinskom ljubavi i slobodom ostvari na ljudskoj razini i u životnom prostoru. U tom smislu Karl Rahner govori o čovjekovu vlastitom iskustvu transcendentalnog nadilaženja i susretu u Božjem samopriopćenju. Čovjek je biće koje u utjelovljenom Logosu, Isusu iz Nazareta, može susresti ono što osobnom transcendencijom traži. Stoga se ostvarenje vlastite egzistencije može postići samo u susretu sa stvarno samopriopćavajućom Ljubavlju, koja svoje ishodište nalazi u svjedočanskom postojanju ljudske obitelji.
Pandemija COVID-a 19, kao iskustvo izrazitog ograničavanja sloboda, izoliranosti i samoće globalnog društva, predstavlja dramatično iskustvo ranjivosti ljudske egzistencije, te kao takvo bitno upućuje na čovjekovu transcendentalnu dimenziju. Iskustvo razotkrivenog opasnog antropocentrizma, koji gleda zadovoljiti isključivo i samo svoj vlastiti „ja“, stoji nasuprot neotuđivog dostojanstva svake ljudske osobe i njezinog transcendentalnog iskustva communija. Upravo zato samo u procesu transcendentalnog nadilaženja ovakvog graničnog iskustva, kroz kontemplaciju, suosjećanje, odgovornost i solidarnost, te s njima povezanim otkrićem Božje samopriopćavajuće ljubavi, može započeti novo vrijeme ozdravljenja, susreta, pravde i općeg dobra, tj. vrijeme vraćanja transcendentalnog dostojanstva svakoj ljudskoj osobi.
Rad teži kritiÄki preispitati koncept intrinziÄnog dostojanstva Äovjeka kao osobe, tj. esencijalistiÄki pristup njegovog opravdanja, zbog dojma njegove teorijske neutemeljenosti i arbitrarne ...ograniÄenosti. Nakon kratkog ocrtavanja samoga pojma putem jeziÄne analize i dominantnih primjera povijesne upotrebe, drugi dio rada zauzima polemiÄko stajaliÅ¡te naspram Kantovog odreÄ‘enja dostojanstva, zbog njegovog znaÄaja kao vodeće pozicije unutar rasprave o dostojanstvu, a zatim i spram same ideje intrinziÄnosti ljudskog dostojanstva uopće. Naposljetku, u radu se tvrdi kako je tako shvaćen pojam dostojanstva racionalno neobranjiv i moguć jedino kao predmet vjere, te da Äak i ako se kao takav prihvati, pod uvjetima svoje konstitucije i prema kriterijima svoje primjene nužno mora biti proÅ¡iren na neodreÄ‘en skup ostalih ne-ljudskih živih bića koja te kriterije zadovoljavaju.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi se sve više aktualizira pitanje pripuštanja žena svećeničkom ređenju. Sve glasniji pritisak laičkih feminističkih krugova izvan Crkve, ali i unutar nje, traži ...afirmaciju žena u svećeničkom staležu, shodno dostojanstvu svakog čovjeka i nasuprot bilo kakvoj diskriminaciji. Pape trećeg tisućljeća morali su pružiti adekvatan odgovor ovakvim zahtjevima. U njihovim istupima prepoznaje se itekako značajna uloga i nepobitno dostojanstvo žene u Crkvi. Progovarajući na više mjesta vrlo jasno o ovoj temi, Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo zalažu se za jednako dostojanstvo i prava svakog čovjeka, muškarca i žene, koje je utemeljeno na čovjekovoj naravnoj sakramentalnosti. U tom smjeru u ovom će se radu nastojati u tri koraka iznijeti viđenje trojice papa trećeg tisućljeća, koje su sličnosti i vlastitosti u njihovim promišljanjima vezanim za ređenje žena i njihovo ljudsko dostojanstvo.
After the Second Vatican Council, the issue of allowing women to become priests is becoming more and more actual in the Church. The increasingly loud pressure of lay feminist circles outside the Church, but also within it, demands the affirmation of women in the priestly ordinance, in accordance with the dignity of every human being and against any discrimination. The popes of the third millennium have to provide an adequate response to such demands. In their statements and speeches, the very significant role and undeniable dignity of women in the Church is recognized. Speaking very clearly on this topic in several places, John Paul II, Benedict XVI and Francis advocate the equal dignity and rights of every human being, man and woman, which is based on man’s natural sacramentality. In this direction, this paper will try to present in three steps the views of the three popes of the third millennium, what are the similarities and peculiarities in their reflections related to the ordination of women and their human dignity.
U ovom članku autor pokušava osvijetliti pacijentovu motivaciju pisanja i slanja priče Psychosis
neurosis svojoj psihijatrici. Osvrće se na korištenje humora kao nesvjesnog mehanizma,
razumijevajući ...ga kao bunt Ega, ali i kao odvojenost od narcizma. Nadalje, razumijeva
korištenje sublimacije kao obrane koja svoje začetke pronalazi u reparaciji ozljeda nanesenih
majci i pokušaju vraćanja dostojanstva unutarnjim objektima. Završava s Lacanovom etikom
dobro rečenog kao krajnjoj željenoj posljedici psihoanalitičkog procesa koja se čini da je s
ovom pričom dotaknuta.
Otkriće Novoga svijeta postalo je izazov i za dominikanski red. Dominikanci su odigrali značajnu ulogu u evangelizaciji Amerike, ali i začetku onoga što će se u XX. stoljeću razviti u govor o ...ljudskim pravima. Važnu ulogu u tome imali su dominikanski teolozi Francisco de Vitoria i Domingo de Soto. Oni su, nadahnjujući se naukom Tome Akvinskoga, u rasprave o konkretnim problemima domorodačkih naroda u Novom svijetu unijeli pojmove naravnoga zakona i naravnoga prava. Naime dominikanci su u neposrednom kontaktu sa žrtvama nepoštovanja ljudskih prava u Novom svijetu, kao što su Pedro de Córdoba, Antonio Montesinos, Bartolomé de Las Casas, bili snažno povezani s dominikanskim teolozima na Sveučilištu u Salamanci u Španjolskoj koji su svoja mišljenja temeljili na nauku Tome Akvinskoga. Upravo je ta sinergija dominikanskoga intelektualnoga i apostolskoga života, najbolje izražena Akvinčevim »contemplata aliis tradere«, omogućila značajne pomake u obrani prava i ljudskoga dostojanstva domorodaca.
The discovery of the New World became a challenge for the Dominican order as well. Dominicans played a significant role in the evangelization of America, but also in the beginnings of what will in the 20th century develop into a human rights discourse, particularly Dominican theologians Francisco de Vitoria and Domingo de Soto. Inspired by the teachings of Thomas Aquinas, they introduced the concepts of natural law and natural rights to discussions of concrete problems of indigenous peoples in the New World. Dominicans in direct contact with victims of human rights violations in the New World, such as Pedro de Córdoba, Antonio Montesinos, and Bartolomé de Las Casas, were strongly connected with Dominican theologians at the University of Salamanca in Spain, who based their thoughts on the teachings of Thomas Aquinas. It was this synergy of Dominican intellectual and apostolic life, best expressed in Aquinas’ »contemplata aliis tradere«, that enabled significant advances in defense of the human rights of the natives.
PDF
