Godina 2017. u svjetskim je razmjerima bila iznimno dinamična godina. Obilježila su je različita zbivanja koja u našem globalnom selu imaju posvemašnji utjecaj bilo da je riječ o prirodnim ...katastrofama (uragani, požari, poplave i potresi) ili onima na koje je znatno više utjecaja imala ljudska ruka, od terorističkih samoubilačkih napada, nuklearnog mahnitanja sjevernokorejskog vođe Kim Jong Una, neobičnog predsjednikovanja Donalda Trumpa ili, ako pogledamo bliže našem dvorištu, migrantskih valova, pokretanja postupka britanskog izlaska iz Europske unije te pokušaja katalonske vlade da izbori neovisnost od Španjolske. Istodobno tu su godinu u Hrvatskoj obilježile duboke društvene podjele, ideološke svađe te iseljavanje znatnog broja građana. Nezadovoljstvo koje hrvatski građani osjećaju i izražavaju prema stanju u državi, funkcioniranju njezinih institucija i pravcu u kojem zemlja ide daje nam pravo, ali nas i obvezuje, svakog pojedinačno i društvo u cjelini, upitati se što smo učinili u proteklih nemalih dva i pol desetljeća, odnosno jesmo li učinili dovoljno kako bismo opravdali stečenu neovisnost o kojoj su brojne generacije prije nas sanjale.
Upravo je protek čak četvrt stoljeća od stjecanja neovisnosti bio poticaj prof. Budislavu Vukasu, mlađem da se u godini obilježavanja 25. godišnjice prijama Republike Hrvatske u Ujedinjene narode (22. svibnja), ali i obljetnice njezina međunarodnog priznanja (15. siječnja), pozabavi pitanjem hrvatske državnosti u prošlosti i njezinu kontinuitetu/diskontinuitetu kroz stoljeća. Rezultat njegova istraživanja je monografija Hrvatska državnost – pravnopovijesne prosudbe u izdanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Na 240 stranica teksta monografija daje autorovo viđenje “fenomena kontinuiteta hrvatske državnosti” (str. 9), pri čemu se na događanja s početka devedesetih godina prošlog stoljeća može gledati kao na svojevrsnu kulminaciju spomenutog kontinuiteta, a prijam Republike Hrvatske u Ujedinjene narode i simboličkim završetkom procesa njezina konstituiranja kao samostalne i suverene države.
Ovim člankom autor raščlanjuje povijesne i pravne okolnosti koje su dovele do osnivanja jugoslavenske države 1918. godine, njezine federalizacije i raspada 1990./1991. godine, s posebnim osvrtom na ...pravni značaj jugoslavenskih socijalističkih Ustava, a posebice Ustava iz 1974. godine. Općepoznato je da se Republika Hrvatska u postupku stjecanja nezavisnosti od SFRJ pozivala na navodno ustavno pravo na samoodređenje i odcjepljenje, dok je jugoslavensko-srpska strana to pravo Hrvatskoj nijekala na temelju istoga Ustava. Iako se federalizam smatra stečevinom Titove Jugoslavije, njegova politička aktualnost seže u same početke jugoslavenske države što je također bitno naglasiti za bolje razumijevanje povijesnih odnosa južnoslavenskih naroda, a posebice Hrvata i Srba. Naime, federalizacija jugoslavenske države bila je politički cilj Hrvatske seljačke stranke, koji se polovično ostvario
osnivanjem Banovine Hrvatske što je značajno utjecalo na kasniji ustroj komunističke Jugoslavije. U državno-pravnomu okviru Titove Jugoslavije nastaje hrvatska federalna jedinica kao država radnoga naroda te nacionalna država hrvatskoga naroda i srpskoga naroda i drugih narodnosti. Socijalistički ustavi su u preambulama i osnovnim načelima kao temelj ujedinjenja jugoslavenskih naroda isticali pravo na samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje naroda, a što se našlo u središtu rasprave u procesu raspada Jugoslavije. Naposljetku, članak obrađuje pravne temelje osnivanja samostalne Republike Hrvatske i stav hrvatskoga ustavotvorca u odnosu na jugoslavensko pravno naslijeđe. Zaključno, tema ovoga rada jest postojanje, odnosno nepostojanje hrvatskoga državnoga prava u Jugoslaviji, pravni položaj hrvatske federalne jedinice u Jugoslaviji, kao i pravno stajalište Ustava Republike Hrvatske prema jugoslavenskomu i komunističkomu naslijeđu, ali i pravni aspekti političkih i ideoloških mitova vezanih uz Ustav SFRJ iz 1974. godine.
U prvom dijelu rada autor iznosi nekoliko teza o dilemama s kojima se suočava projekt konstituiranja pune crnogorske državnosti. Postavlja pitanje može li Crna Gora razviti svoju punu modernu ...državnost u bar u nekome ustavnom okviru zajedničke savezne države? Iz tog pitanja slijedi i drugo: može li se ikakva postjugoslavenska državna zajednica uopće konstituirati kao suverena, demokratska i federativna država. Drugi dio rada sadrži skicu za inicijalnu politološku analizu smisla i dometa novoga ustavnog sporazuma o rekonstrukciji političkih i ekonomskih odnosa Srbije i Crne Gore.
Iako se sadržaj identitetske kategorije Crnogorac/Crnogorka znatno promijenio, politike crnogorske vlade koje su doprinijele projektu izgradnje nacije bile su samo djelimično uspješne. Ova studija ...istražuje podršku javnosti politikama koje su uticale na rekonstrukciju crnogorskog identiteta nakon raspada socijalističke Jugoslavije. Fokus članka je na simboličkoj rekonstrukciji identitetskih parametara u Crnoj Gori nakon raspada vladajuće partije 1997. godine te na stvaranju političkih podjela u ovoj maloj balkanskoj zemlji. Analizom prvobitnih kvantitativnih i kvalitativnih podataka ova studija sagledava pitanje podjele vezane za državnost Crne Gore u kontekstu percepcija identiteta te pokazuje kako se sadržaj identiteta koji je označen kao crnogorski mijenjao u skladu sa time je li osoba podržavala crnogorsku nezavisnost ili joj se protivila.
Reagiranje Mirele Krešić s Katedre za povijest hrvatskog prava i države Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na članak Tomislava Jonjića objavljen u Časopisu za suvremenu povijest, br. 3/2011.
U ovom se članku govori o pravno-političkom kontekstu nastanka novca
na hrvatskom političkom prostoru. Naime, detaljno je dan povijesnopravni
prikaz od grčkih vremena, odnosno najstarijeg hrvatskog ...novca
kralj Andrija II. do današnjeg službenog novca Republike Hrvatske. Pored
pravno-povijesnih aspekata službene hrvatske valute, obrađena je i
njegova sudbina nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i
Europsku monetarnu uniju odnosno eurozonu.
Ovaj rad daje komparativni pregled dosadašnje analize politika povijesti HDZ-ove vladavine u Hrvatskoj i HZDS-ove vladavine u Slovačkoj devedesetih godina 20. stoljeća, a koje su umnogome pridonijele ...legitimaciji njihovih demokratski deficitarnih političkih poredaka. Uvodno je dan pregled razvoja discipline politika povijesti te je naglašena važnost komparativnoga pristupa, osobito u proučavanju uloge politika povijesti u legitimaciji demokratski deficitarnih tranzicijskih poredaka u srednjoj i istočnoj Europi. Komparacija hrvatskoga i slovačkoga slučaja uzeta je s obzirom na sličnost njihova povijesnoga razvoja, te s time sličnoga kolektivnog sjećanja dviju nacija. Utvrđena je sadržajna sličnost legitimacijskoga povijesnog diskursa HDZ-ova i HZDS-ova režima: mita tisućugodišnje državnosti konačno ostvarene s uspostavom samostalne države, diskursa povijesne viktimizacije nacije s naglaskom na 20-stoljetnoj češkoj/srpskoj hegemoniji, te djelomične rehabilitacije kvislinških država iz Drugoga svjetskog rata. Utvrđene su i razlike proizišle iz različitoga povijesnog iskustva dvjema nacijama zajedničke mađarske vladavine, te razlika povijesnoga iskustva jugoslavenske/čehoslovačke federacije, kao i iz različite snage aktera političkih procesa u dvjema zemljama. Zaključno je istaknut nedostatak dosadašnjih istraživanja sadržan u činjenici da su ista uglavnom provodili povjesničari i antropolozi u objema zemljama, koji nisu uspostavili vezu između povijesnih narativa i uporabe političke moći, a koja čini jezgru discipline politika povijesti.
Hrvatska je bila prvi put u svojoj povijesti priznata blagoslovom pape Ivana VIII., o čemu potvrdu nalazimo u njegovu prvome pismu od 7. lipnja 879., upućenom »dragome sinu«, hrvatskom knezu ...Branimiru.
Nadalje, kako je priznanje države jednostrani pravni posao, koji proizlazi iz djelatne (poslovne) sposobnosti određenog subjekta međunarodnog prava, u radu su se postavila i pitanja međunarodnopravnog subjektiviteta papa u ranom srednjem vijeku i danas, ali i ostalih tijela vezanih uz fenomen Crkve, tj. Svete Stolice, Države Vatikanskoga Grada i Katoličke crkve. S time u vezi, autor je pokušao dokazati da su i Sveta Stolica i Država Vatikanskoga Grada subjekti međunarodnoga prava, a da Katolička crkva i papa (danas) to nisu.
PDF
