Rad obrađuje višedimenzionalni koncept mudrosti na temelju kojega se razvija struktura zasebnoga novoga predmeta u osnovnim i srednjim školama Ekološko obrazovanje i mudrost kao jedan od ključnih ...odgovora za konstruktivno sučeljavanje s globalnom ekološkom krizom, osobito klimatskim promjenama. Kultivacija mudrosti, posebno pomoću ekološkoga obrazovanja, nužan je odgovor na ekološku i klimatsku krizu, koje su ponajprije etička kriza i kriza čovjekova morala. Rad je podijeljen u dva dijela. Prvi dio oblikuje višedimenzionalni koncept mudrosti – kao kognitivni proces, kao krjepost i kao osobno dobro – koji nam pomažu spoznati kako naša prosuđivanja i radnje čine dobro ili štetu sveukupnom životu na planetu Zemlji. Zbog nedostatka mudrosti te zbog čovjekova nepromišljenoga djelovanja zbivaju se brojni ekološki poremećaji i devastacije ekosustava na lokalnoj i svjetskoj razini. Mudrost pruža orijentir za djelovanje koje je moralno i politički odgovorno te naglasak stavlja na dugoročne, a ne kratkoročne posljedice čovjekova utjecaja na Zemlju, posebno na klimu. Drugi dio članka razvija model zasebnoga predmeta Ekološko obrazovanje i mudrost. Potreban je ozbiljniji pristup ekološkom obrazovanju koji će voditi računa o onome što je etički, mudro i moralno odgovorno naspram Zemlje i njezinih stanovnika, a ne što donosi isključivo ekonomsku dobit i zadovoljenje ljudskih interesa.
The paper analyzes the multidimensional concept of wisdom based on which it develops a structure for a separate subject in primary and secondary schools, Environmental Education and Wisdom, as one of the key responses in a constructive confrontation with the global environmental crisis, especially climate change. The cultivation of wisdom, especially through environmental education, is a necessary response to the environmental and climate crisis which are primarily an ethical crisis and a crisis of human morality. The paper is divided into two parts. The first part examines the multidimensional concept of wisdom — as a cognitive process, as a virtue, and as a personal good — which helps us recognize how our judgments and actions do good or harm to the overall life on the planet. Numerous ecological disturbances and devastation of ecosystems occur locally and globally due to the lack of wisdom and humanity’s reckless activity. Wisdom provides a guideline for morally and politically responsible action and underlines the long-term rather than the short-term consequences of human impact on the Earth, especially the climate. The second part develops a model of a separate subject Environmental Education and Wisdom. We need a more serious approach to environmental education that will take into account what is ethically, wisely, and morally responsible towards the Earth and its inhabitants, and not only what brings economic profit and the satisfaction of human interests.
Iako pravoslavna teologija ima dugu i bogatu tradiciju, u njezinoj daljoj povijesti nije zabilježen značajniji interes za ekološku problematiku. Naime ekološku zauzetost nalazimo u promišljanjima ...nekolicine pravoslavnih filozofa i teologa tek posljednjih nekoliko desetljeća. Njihova nastojanja temelje se na teologiji stvaranja, asketskoj praksi i bogatoj istočnoj liturgiji. U pravoslavnoj teologiji posebno mjesto zauzima Ioannis Zizioulas, dok je nemali doprinos i Amvrosija Ermakova te Elizabeth Theokritoff i drugih. Ipak, zamah u širenju ekološko-teološkoga horizonta radi suzbijanja daljnjih ekoloških ugroza i problema dogodio se, u novije vrijeme, i zbog dijaloške otvorenosti ekumenskoga patrijarha Bartolomeja i pape Franje, koji su u ekologiji prepoznali velik izazov za ekumenizam.
Although Orthodox theology has a long and rich tradition, there has been no significant interest in environmental issues recorded in its long history. Namely, it is only in the last few decades that we find environmental preoccupation in the reflections of several Orthodox philosophers and theologians. Their efforts are based on the theology of creation, the ascetic practice, and rich Eastern liturgy. Most notable in Orthodox theology is Ioannis Zizioulas, while significant contributions were also made by Amvrosij Ermakov and Elizabeth Theokritoff, and others. However, there has been a new momentum in expanding the ecological-theological horizon to combat further ecological threats and problems prompted by the dialogical openness of Ecumenical Patriarch Bartholomew and Pope Francis, who recognized ecology as a great challenge for ecumenism.
Rješenja za ekološku krizu traže se na različitim područjima znanosti, tehnologije, filozofije, ekonomije i politike. Budući da ekološki problemi imaju i moralne i duhovne korijene, istočne i zapadne ...kršćanske crkve svoj doprinos buđenju ekološke svijesti pokušavaju davati kroz prizmu ekološke duhovnosti utemeljene na teocentričnoj ekologiji. U radu će se istaknuti četiri zajednička religijska načela istočnih i zapadnih kršćanskih crkavâ koja čine ekumensku okosnicu prakse ekološke duhovnosti. To su: obraćenje, solidarnost, asketski etos i euharistijski etos. Ekološku duhovnost napose u svojoj teocentričnoj ekologiji ističu papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej. Članak stoga ponajprije istražuje njihove tekstove i izjave kojima potiču vjernike – kao i sve (ne)religiozne ljude dobre volje – na oživljavanje prakse ekološke duhovnosti, te time ukazuje na njihove pojedinačne i zajedničke doprinose buđenju ekološke svijesti.
Vrijeme u kontekstu prevladavajuće globalne ekonomske paradigme determinira ponašanje pojedinca u svim područjima društvenog djelovanja. Kult vremena i značaj upravljanja vremenom postaje ključna ...odrednica u djelovanju pojedinca spram ciljeva svoje potpune samorealizacije. Struktura i obujam vremena kojim raspolaže suvremeni pojedinac uvelike je determinirana ekonomskim procesima koji su nametnuti svim ostalim društvenim područjima unutar kojih isti djeluje. Gubitak mogućnosti upravljanja strukturom i obujmom svog vremena pojedinca stavlja u podređeni položaj spram procesa koji ga okružuju te ga čini podložnim utjecajima raznih interesnih skupina. Materijalizam pokretan profitom razvija nagonsku potrebu pojedinca za imanjem, a što za posljedicu ima dualnost vremena tj. vrijeme je definirano odrednicom rada i potrošnje. Nasilno djelovanje pojedinca spram prirodnog vremena za rezultat ima generiranje sve većih i pogubnijih socio-ekoloških kriza koje nagrizaju temelje civilizacijskih tekovina suvremenih društava. Izjednačavanjem vremena s novcem te istovremenim poticanjem nagonske potrebe za imanjem pojedinac je izložen kontinuiranom komprimiranju vremena i ubrzanju svojih svakodnevnih aktivnosti. Život postaje sve intenzivniji i kompleksniji te pojedinac postaje žrtva vlastitih težnji, što stvara dojam „nemogućnosti u svijetu svemogućnosti". Stoga se nameće potreba redefiniranja postojećih ekonomskih modela te vraćanje vremena u okvire unutar kojih će pojedinac biti u stanju povećati svoju mogućnost upravljanja istim, tj. što je moguće više uskladiti svoje vrijeme s prirodnim vremenom. Ekonomija smisla upravo svojim djelovanjem na vrijeme želi upravljati cjelovito svim društvenim procesima koji su važni za dugoročni uravnoteženi razvoj te ekonomiju podrediti pojedincu (za razliku od postojećeg modela unutar kojeg je pojedinac podređen ekonomskim procesima i ne može na njih utjecati).
Vittorio Hösle faced a population of Moscow students, contemporaries of the USSR collapse in 1990. He was expected to discuss the process of designing and achieving environmental sustainability, not ...only within the immediate socio-political context of his audience, but also within the context of a global reshaping of existing development patterns. In the paper Hösle's template of understanding and proposing solutions for the ecological crisis is transposed into a broader historical and social context and continuity, especially one that chronologically followed after his Moscow lectures. The purpose of this article is to assess and evaluate the quality and relevance of Hösle's template considering the realistic circumstances of social development and the application of environment protection principles. The selected framework is developed through the following thematic options: historical and social conditioning of ecological crisis; ethical framework of society affected by ecological crisis; conditioning system of economy and ecology in society affected by ecological crisis; and political circumstances and consequences of ecological crisis. The goal is to follow and analyze what has happened "after Hösle's 'Philosophy of Ecological Crisis'" and whether this is consistent with his reasoning. The conclusion is that Hösle's template is confirmed as fully applicable, credible and relevant.
Hiperindustrijalizacija u javnosti stvara svijest o riziku i ekološkoj krizi, potenciranu medijskim izvještajima o katastrofama i nesigurnosti. Potrebu za sigurnošću moguće je zadovoljiti uspostavom ...povjerenja. Nužno je vjerovati izvještajima eksperata. Potrošačko društvo kreira nove načine uspostave povjerenja javnosti stavljanjem zelenih oznaka na sve, što stvara dojam sigurnosti. Instrumentalizirani mediji imaju važnu ulogu u formiranju zelenog imaginarija kao najpoželjnijeg, što je osnovno obilježje informiranja o rizicima, a inicirano od strane organizacija koje se predstavljaju ekološki odgovornima. Akcija zelenog zamagljivanja stvarnosti rezultat je sklonosti društva prikrivanju problema koje ne može riješiti i preduvjet je opstanka napretka. Poticanje javnosti na neutemeljen zeleni način razmišljanja, otvara rasprave etičke prirode.
Ljubomir Sturko, grkokatolički svećenik Križevačke eparhije, suoćen
sa globalnom ekološkom krizom, piše znanstveni rad u kojem obrađuje određene teme ekoloških katastrofa, među kojima se nalazi
...Černobilska katastrofa iz 1986. godine. Magistarski rad nastaje pod
mentorstvom prof. dr.sc. Stjepana Balobana, profesora na Katedri
moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu. Rad je obranjen 2005. godine.
Autor analizira ekološke stavove u djelu Edwarda O. Wilsona, osnivača sociobiologije i jednog od najistaknutijih
evolucijskih biologa zadnjih tridesetak godina. Ekološku krizu Wilson objašnjava ...teorijom bio‐kulturnog
diskontinuiteta, tj. prevelikim jazom između našeg evolucijskog nasljeđa i neadekvatnog socijalnog okruženja.
Ljudi su optimalno genetski prilagođeni na pleistocenske uvjete života u malim plemenskim zajednicama
i divljem organskom okolišu i imaju velikih problema u prilagodbi na bitno različite okolnosti (moderne)
civilizacije. Wilson se zalaže za izgradnju antropocentričke ekološke etike, koja bi uvažila genetske osnovice
ljudskih potreba za živim organskim svijetom (biofilija) i priznala čovjekov evolucijski kontinuitet s
drugim vrstama. Wilsonovi stavovi obilježeni su dubokom proturječnostima, jer je, poput mnogih drugih
evolucijskih biologa, nastojao usuglasiti darvinistički evolucionizam i liberalni humanizam. Njegova nastojanja
da obrani mit o napretku i evolucijsku teoriju pretvori u kvazi‐znanstveni mit o napretku u biološkoj
evoluciji izraz su etnocentričkih predrasuda. Wilsonova ekološka teorija ostaje značajan doprinos suvremenim
ekološkim raspravama i u suprotnosti je s prevladavajućom humanističkom orijentacijom koja
zagovara primat kulturne adaptacije a ignorira biološki kontinuitet i genetske osnovice ljudskog ponašanja.
Uvjerenje da Zemlji i zemaljskoj stvarnosti mora doći kraj jedna je od temeljnih postavki s kojom se susrećemo ne samo u (neo)apokaliptičkom promatranju svijeta, nego i u općim kršćanskim teološki ...obrazlaganim istinama o materijalnom svijetu i zemaljskoj stvarnosti. Na primjeru tekstova Izaijine male i velike apokalipse u ovom se članku pokazuje da biblijska vjera i nada koju apokaliptici svjedoče smjera riješiti problem izemljenosti i izdomljenosti tražeći odgovor koji će zadovoljiti ljude i narode što se nalaze u stanju iskorijenjenosti iz svoje zemlje bilo da u njoj ne žive ili se, iako u njoj žive, osjećaju i doživljavaju od nje odvojeni. Apokaliptičko shvaćanje zemlje počiva na uvjerenju da je »realna« i stvarna zemlja mjesto prebivanja s Bogom, mirnog života s ljudima i sklada među stvorenjima. Od te ideje Izrael nikada u povijesti svojeg postojanja nije odustao. Želja i čežnja za ponovnom ustanovom (novoga) Božjeg kraljevstva po svojoj naravi podrazumijeva povratak naroda na svoju zemlju, na svoj prirodni teritorij. Apokaliptički pojmovi »nebo« i »nebeski Jeruzalem« ne mogu se odvojiti od svojih realnih i tvarnih (ovo)zemaljskih pojmova i shvaćanja tih prostora. Zemlja, upravo ona koju je Bog obećao i dao Izraelu je bila i jest stvarnost u kojoj je Izrael živio i još uvijek živi, premda još ne u potpunosti. Iz čitanja tekstova Izaijine male i velike apokalipse (Iz 24 – 27; 34 – 35) u svjetlu teologije zemlje proizlazi i pitanje o opravdanosti teološkog tumačenja apokaliptičkih tekstova kao onih koji navještaju razaranje i uništenje Zemlje, planeta na kojem ljudi žive, kao i cjelokupne materijalne stvarnosti. Čitanje biblijskih apokaliptičkih tekstova iz perspektive teologije zemlje čini se opravdanim alatom koji bi mogao pružiti jasnije razumijevanje teme zemlje u današnjem povijesnom trenutku, kad osjećamo i doživljavamo da su naša Zemlja i ljudski rod s njom zajedno, u svojoj opstojnosti i dostojanstvu ugroženi, a teološka obrazlaganja o odnosu budućeg života s prostorno‑vremenskim datostima i zemaljskosti još uvijek nedostatna.
Ekološka kriza i čovjek Pečjak, Vid
Napredak (Zagreb, Croatia),
10/2009, Volume:
150, Issue:
3-4
Journal Article
Open access
Neki ekološki orijentirani znanstvenici smatraju da smo prešli “točku nepovrata”, tj. stupanj na kojemu više ne možemo spriječiti ekološko propadanje. Usporiti ga možemo, ali zaustaviti ne možemo; ...daljnji razvitak vodi samo u propast. S obzirom na svoj odnos prema globalnom onečišćenju, ljudi se, prema McCluneyju, mogu podijeliti u tri skupine: fatalisti, koji vjeruju da je ekološka smrt naša posljednja postaja u tramvaju razvitka; tehnološki optimisti, koji tvrde da je ekološka kriza zacijelo pospješila razvitak tehnike i otkrila nam mnoge nove tehnologije, a tehnologija će nam riješiti sve probleme; holisti upozoravaju na krhkost ekološke ravnoteže na Zemlji: ispad samo jedne karike lako izazove lanac neugodnih promjena, pa moramo čuvati cjelokupan okoliš. Autor dodaje i skeptike: one koji sumnjaju da globalno zagrijavanje i njegove posljedice izaziva čovjek svojim djelovanjem, pa uzroke traže u različitim prirodnim događanjima (Sunčeve pjege, svemirske zrake, pomak Zemljine osi, biokemijski ciklusi prirodnih zbivanja itd.).
U nastavku teksta autor pokušava pronaći odgovor na pitanje zašto čovjek sâm sebe uništava, zašto u ekologiji otkazuju uobičajeni ljudski samozaštitni mehanizmi te kako to mijenjati — počevši od obiteljske i školske razine.
PDF
