Nowadays, genetics and genomics are fully integrated into medical practice. Personalized medicine, also called genome-based medicine, uses the knowledge of the genetic basis of disease to ...individualize treatment for each patient. A number of genetic variants, molecular genetic markers, are already in use in medical practice for the diagnosis, prognosis and follow-up of diseases (monogenic hereditary disorders, fusion genes and rearrangements in pediatric and adult leukemia) and presymptomatic risk assessment (BRCA 1/2 for breast cancer). Additionally, the application of pharmacogenomics in clinical practice has significantly contributed to the individualization of therapy in accordance with the patient’s genotype and gene expression profile. Genetic testing for several pharmacogenomic markers (TPMT, UGT1A1, CYP2C9, VKORC1) is mandatory or recommended prior to the initiation of therapy. The most important achievement of genome-based medicine is molecular-targeted therapy, tailored to the genetic profile of a disease. Testing for gene variants in cancer (BCR-ABL, PML/RARa, RAS, BCL-2) is part of the recommended evaluation for different cancers, in order to achieve better management of the disease. The ultimate goal of medical science is to develop gene therapy which will fight or prevent a disease by targeting the disease causing genetic defect. Gene therapy technology is rapidly developing, and has already been used with success. Although medicine has always been essentially »personal« to each patient, personalized medicine today uses modern technology and knowledge in the field of molecular genetics and genomics, enabling a level of personalization which leads to significant improvement in health care.
Genetika i genomika su danas potpuno integrisane u medicinsku praksu. Personalizovana medicina, poznata i kao medicina zasnovana na genomu, koristi znanja o genetičkoj osnovi bolesti da bi se individualizovalo lečenje svakog pacijenta. Veliki broj genetičkih varijanti, molekularno-genetičkih markera, već se koristi u kliničkoj praksi za dijagnozu, prognozu i praćenje bolesti (monogenska nasledna oboljenja, fuzioni geni i rearanžmani u pedijatrijskim i adultnim leukemijama) i presimptomatsku procenu rizika od obolevanja (BRCA1/2 za kancer dojke). Osim toga, primena farmakogenomike u kliničkoj praksi značajno je doprinela individualizaciji terapije u skladu sa genotipom i profilom ekspresije gena pacijenta. Genetičko testiranje za nekoliko farmakogenomičkih markera (TPMT, UGT1A1, CYP2C9, VKORC1) obavezno je ili se prepo ručuje pre započinjanja terapije. Najvažniji doprinos medicine za snovane na genomu je ciljana molekularna terapija, prilagođ ena genetskom profilu bolesti. Testiranje genetičkih varijanti u malignim oboljenjima (BCR-ABL, PML/RARa, RAS, BCL-2, KIT, PDGFR, EGF) doprinosi tačnijoj stratifi kaciji različitih kancera i adekvatnom izboru terapije. Krajnji cilj medicinske nauke je da primeni gensku terapiju koja bi eliminisala uzrok bolesti ili prevenirala bolest, ciljajući genetički defekt koji leži u osnovi bolesti. Tehnologija koja pra ti gensku terapiju veoma se brzo razvija i već se uspešno primenjuje. Iako je medicina oduvek suštinski bila »personalizovana «, prilagođena svakom pacijentu, perso nalizovana medicina danas koristi modernu tehnologiju i znanja iz oblasti molekularne genetike i genomike, omo gućujući stepen personalizacije koji vodi ka značajnom napretku medicinske prakse.
Osteogenesis imperfecta (OI) ili bolest krhkih kostiju je metabolička bolest kostiju obilježena krhkim kostima, niskom koštanom
masom i povišenom stopom lomova i deformiteta kostiju. Klinička ...prezentacija bolesnika s OI veoma je raznolika, od blagog do
teškog i smrtonosnog tipa OI. Napretkom molekularne biologije i istraživanjima na životinjskim modelima OI nađeno je najmanje
16 novih gena uključenih u patogenezu OI. Većina mutacija su autosomno dominantne i zahvaćaju gene COL1A1 i COL1A2 koji su
odgovorni za sintezu kolagena. Preostalih 10%-15% mutacija u OI su autosomno recesivne i zahvaćaju gene uključene u razne
metaboličke procese u kostima. Sve bolje razumijevanje metabolizma kostiju i genetski inženjering nude nove potencijalne terapijske
mogućnosti koje su u različitim fazama ispitivanja.
Od 1970. godine liposomi se intenzivno istražuju kao nosači ljekovitih tvari za isporuku u određene dijelova organizma. Unapređenje i razvoj liposoma omogućili su njihovu kliničku primjenu u terapiji ...određenih bolesti. Na tržištu je prisutan određen broj ljekovitih oblika na bazi liposoma, a dio je još u kliničkim pokusima. Svi su oni rezultat boljeg razumjevanja raspodjele liposoma i interakcija između lipida i ljekovite tvari. Moguće je pripremiti liposome koji se mogu usmjeriti u određena tkiva, stanice ili međustanične prostore, sa ili bez vezanih molekula za prepoznavanje na površini membrane. Ovaj revijalni članak uglavnom obuhvaća liposome za terapiju karcinoma, bakterijskih i gljivičnih infekcija jer je u tim područjima primjena liposoma najviše opravdana i stoga najviše istraživana. Osim toga, pravilnim izborom vektora za prijenos gena i načina isporuke može se povećati i učinkovitost prijenosa gena.
Duchenneova mišićna distrofija najčešća je mišićna distrofija koja se javlja u djece. Cilj istraživanja: Procijeniti pravodobno prepoznavanje kliničke slike, provođenje multidisciplinskog pristupa ...prema najnovijim smjernicama te analizirati klinički tijek u oboljelih na suvremenoj terapiji. Materijali i metode: Retrospektivnom analizom medicinske dokumentacije izdvojeni su bolesnici s distrofinopatijama. Izdvojeni su podatci o kliničkom tijeku bolesti, kliničkoj slici u trenutku postavljanja dijagnoze, metodama njene potvrde, tipovima mutacija i terapiji koju primaju. Rezultati: U istraživanje je uključeno ukupno devet ispitanika, osam s dijagnozom Duchenneove i jedan s dijagnozom Beckerove mišićne distrofije. Dob pri postavljanju dijagnoze Duchenneove mišićne distrofije bila je u rasponu između dvije i šest i pol godina, dok je kod ispitanika s Beckerovom mišićnom distrofijom postavljena u dobi od jedanaest godina. Od tipova mutacija četvorica ispitanika ima delecije, trojica duplikacije i dvojica točkaste mutacije. Samostalno pokretna su šestorica ispitanika, dok su trojica ovisna o uporabi kolica. Plućna funkcija uredna je kod sedmorice ispitanika, dok su dvojica razvila kroničnu plućnu insuficijenciju i kod njih se primjenjuju metode neinvazivne ventilacije. Na glukokortikoidnoj terapiji ukupno je šestorica ispitanika i svi primjenjuju deflazacort. Zaključak: Pacijenti s Duchenneovom mišićnom distrofijom uz osnovnu progresivnu slabost mišića, razvijaju i komplikacije drugih organskih sustava, što zahtijeva multidisciplinsku skrb. Pojava genske terapije kao uzročne terapije Duchenneove mišićne distrofije stavila je dodatni naglasak na što ranijem postavljanju dijagnoze. Time se postiže dodatno produljenje životnog vijeka te podizanje kakvoće života u bolesnika s Duchenneovom mišićnom distrofijom.
Anderson-Fabryjeva bolest uzrokovana je nedostatnom aktivnošću enzima α-galaktozidaze A što rezultira nakupljanjem glikosfi ngolipida u lizosomima stanica različitih organskih sustava. Bolest se ...nasljeđuje X-vezano te je zastupljena u oba spola, no u muškaraca, koji su hemizigoti za mutirani gen, simptomi se ispoljavaju ranije uz izraženiji fenotip. Nakupljanje u stanicama bubrega uzrokuje isprva reverzibilne, a potom i ireverzibilne patološke promjene u svim segmentima nefrona što dovodi do proteinurije i bubrežne disfunkcije s postepenom progresijom do terminalnog stadija bubrežnog zatajenja. U ovom radu osvrnuli smo se na trenutne terapijske mogućnosti u obliku intravenske enzimske nadomjesne terapije agalzidazom alfa i agalzidazom beta uz noviju peroralnu metodu liječenja molekularnim šaperonima. Razmotreni su trenutni dosezi istraživanja genske terapije ugradnjom funkcionalnog GLA gena u genom bolesnika, što je budućnost liječenja nasljednih bolesti. Pravovremeno prepoznavanje i liječenje Anderson-Fabryjeve bolesti značajno smanjuju mortalitet i morbiditet pacijenata te povećavaju njihovu kvalitetu života.
U ovom se prinosu ukratko istražuje u nas slabo poznato naučavanje Ruske pravoslavne crkve o nizu bioetičkih pitanja. Ova aktualna problematika koja, osim toga što je izuzetno važna sama po sebi, ...omogućuje još i nešto drugo. Pažljivim iščitavanjem može se uočiti velika sličnost rezultata u rješenjima suvremenih pitanja crkvene moralke do kojih su došli, s jedne strane, teolozi Katoličke crkve, a, s druge, ruski pravoslavni teolozi pošavši svojim putem, od svoje tradicije i svojom metodom. Ovi praktički gotovo istovjetni rezultati u sjeni određenih prepreka koje postoje u međucrkvenim odnosima ipak unose nove momente i nadu za dijalog i zbližavanje.
Budući da je bioetika danas postala popularna tema o kojoj se mnogo piše, pronalaženje odgovarajuće literature nije veći problem. Znatno je teže u nas doći do tekstova pravoslavne teologije o tom problemu, ali nije ni to nepremostiva teškoća. Mnogo je važnije pronaći dokument koji izražava službeni stav Crkve i daje smjernice njezina budućega djelovanja. Ovaj naš prinos utemeljen je na jednom takvom dokumentu Ruske pravoslavne crkve.
PDF
