Za stručnost, kao najvažniju i najcjenjeniju osobinu dobroga govornika,može se reći da je i danas jednako važna kao i u antičko doba. Još jeCiceron govorio kako dobar govornik mora biti mudar, ...posjedovatiširoko znanje i visoku razinu opće kulture. I suvremeni autori naglašavajuvažnost stručnosti, kompetencije i znanja, kao primarnih, uz dodatke jošnekih specifičnih odrednica poput uvjerljivosti, časti i karizme. Cilj ovogaistraživanja bio je ustanoviti kako pojam karizme doživljavaju studenti,kako ga definiraju i koju osobu percipiraju kao karizmatičnu. Odabranisu studenti sa studija Odnosa s javnošću i studija medija na kojem seobrazuju stručnjaci za odnose s javnošću, osviješteni i educirani zaprepoznavanje i najmanjih tragova iznimnih karizmatičnih darova usvakom pojedincu.
For the expertise, as the most important and appreciated characteristicof a good speaker, it can be said that it is still as important today as inancient times. Cicero said that a good speaker must be wise, possessbroad knowledge and a high level of general culture. Contemporaryauthors also emphasise the importance of expertise, competence andknowledge, as primary ones with addition to some specific determinantssuch as persuasion, honour and charisma. The aim of this research wasto determine how the concept of charisma is perceived by students, howthey define it and which public figures they perceive as charismatic.Students were selected from the Public Relations and Media Studies,where public relations experts are educated, made aware and trainedto recognize even the smallest traces of exceptional charismatic gifts ineach individual.
Autor polazi od činjenice kako je za govor o svećeničkom celibatu i o smislu njegove obvezatnosti u Katoličkoj crkvi potrebno, barem pokušati, odgovoriti na neka temeljna pitanja: je li celibat čisto ...crkvena, kanonsko-pravna, disciplinska odredba koja se pojavila u jednom povijesnom trenutku ili je njezin izvor i izvorište negdje drugdje i/ili Netko drugi? Koja su to (ne)opravdanja na temelju kojih Učiteljstvo i danas, usprkos svim izazovima i problemima s kojima se Crkva u promijeni epohe suočava, ’uporno’ od svojih ministerijalnih službenika traži potpunu i trajnu uzdržljivost radi kraljevstva Božjeg iako je teološki posve jasno da celibat nije konstitutivni element svetog reda? Analizirajući koncilsku i postkoncilsku doktrinu, svećenički celibat svoj izvor pronalazi u trima različitim područjima: u daru Duha Svetog – karizmi, u slobodnom odgovoru kandidata koji u ljubavi preuzima evanđeoski savjet preko javnog obećanja u trenutku primanja svetog reda đakonata i na posljetku u kan. 277 Zakonika kanonskoga prava, odnosno u kanonsko-pravnoj institucionalizaciji povezanoj s teološkom, duhovnom i pastoralnom prikladnosti koju Crkva, vođena Duhom Svetim, stavlja između celibata i svetog reda, i koju taj isti Duh podupire u izvršavanju. Dakle, riječ je ponajprije o moralnoj obvezi koja se odnosi na teološki poredak s obzirom da proizlazi iz posebnog odnosa između Boga koji zove i osobe koja se odaziva, a tek posljedično taj se odnos ’ratificira’ u kanonsko-pravnoj, disciplinskoj obvezi, koja sa sobom donosi različitost prava ali i obveza. Crkva i danas celibat vidi kao svojevrsni crkveni miraz ili povlasticu, ne apsolutnu i ne nepromjenljivu, već mudro promišljenu, pozitivno priznatu, povijesno akreditiranu i, usprkos svim izazovima, iskustveno još uvijek kredibilnu. Od velike je važnosti ne odvajati celibat od drugih evanđeoskih savjeta (siromaštva i poslušnosti), kreposti i dimenzija svećeničkog života. Sve te dimenzije moraju biti u konstantnom dijalogu, ne zaboravljajući i ne ostavljajući po strani potrebu stila i pronicavosti u svakodnevnom životu koji neophodno traži prijeko potrebnu razboritost–debita prudentia. Dijecezanski biskup u svojoj očinskoj figuri ponajprije mora voditi brigu o odgoju svećeničkih kandidata, zdravoj selekciji kandidata za primanje svetih redova, no jednako tako nikako ne smije zaboraviti i ne može ne voditi brigu o životu svojih svećenika te im mora biti od pomoći i u življenju njihovih posebnih obveza koristeći se svim sredstvima koja ima na raspolaganju.
The author begins by stating the fact that the discourse on priestly celibacy and on the sense of its obligatoriness in the Catholic Church needs to at least try to answer some fundamental questions: Is celibacy a mere ecclesiastical, canonical-legal, disciplinary directive that was introduced in a given historical moment, or is its source something else or Someone else? What are the (non-) justifications on the basis of which the Magisterium continues »to insist« even today, despite all challenges and problems that the Church faces at the turn of the epoch, on the complete abstinence of her ministerial officials for the Kingdom of God, although it is theologically entirely clear that celibacy is not a constitutive element of the holy orders? According to the conciliar and postconciliar doctrine, the priestly celibacy has its source in three different areas: in the gift of the Holy Spirit – charisma, in the free and loving response of a candidate who takes upon himself the Gospel counsel through the act of public promise in the moment of receiving the holy order of deacon, and, finally, in the can. 277 of the Code of Canon Law, i.e., in canonical-legal institutionalisation related to the theological, spiritual, and pastoral appropriateness that the Church, led by the Holy Spirit, sees between celibacy and the holy orders, and which is also supported by that same Spirit in its execution. Therefore, celibacy concerns primarily the moral obligation that is established by the theological order, insofar as its source is the special relation between God who calls and the person who responds, and only secondarily is that relation »ratified« in the canonical-legal, disciplinary obligation that carries its own rights and duties. The Church continues to see celibacy as a kind of ecclesiastical dowry or privilege that is not absolute or unchangeable, but nevertheless wisely instituted, positively recognised, historically accredited, and, despite all challenges, experientially still credible. It is important not to separate celibacy from other Gospel counsels (poverty and obedience), virtues, and dimensions of priestly life. All these dimensions have to be in constant dialogue, while not leaving on the side the need for style and discernment in everyday life that demands much needed prudence – debita prudentia. In his fatherly figure, the diocesan bishop has to take care, primarily, of the formation of priestly candidates and a healthy selection of candidates for the holy orders, but he should also never lose sight of caring for the lives of his priests and be of help to them as they strive to fulfil their obligations by using all means that are available to him.
1945-1992 yıllarını kapsayan Sosyalist Arnavutluk dönemi üzerinde bir çok araştırma yapılmıştır. Bu dönemde sanatla ilgili yapılan çalışmalara bakıldığında genelde sanatın kurumsallaşması ve devlet ...tarafından nasıl algılandığı üzerinde durulmuştur. Sanatsal bir alan olan şarkıların rejimi meşrulaştırma işlevine ilişkin araştırmalar ise bulunmamaktadır. Dolayısıyla bu çalışmada öncelikle sanat ve siyaset ilişkisine sosyolojik bir değerlendirme yapılarak başlanmıştır. Sonra o dönemde yapılan on bir tane şarkı üzerinde nitel araştırma yöntemi kapsamında içerik analizi uygulanmış olup bu işlevin niteliği ve boyutları tespit edilmiştir. Bulgulara göre siyasal iktidarın meşrulaştırılması, siyasal liderin karizmasının meşrulaştırılması ve dış politikada alınan kararların meşrulaştırılması olarak ortaya çıkan üç işlevin incelenen şarkılarda yoğun olarak bulunduğu ortaya konulmuştur. Ayrıca bulgular ışığında bakıldığında resmi ideolojinin savunduğu “sanat toplum için” anlayışı çok spekülatif olması nedeniyle reddedilmiş ve bunun yerinde “sanat parti için” anlayışın daha gerçekçi olduğu öne sürülmüştür. Sonuç kısmında ise çalışmanın özgün özellikleri ileri sürülerek buna benzer konularda yapılabilecek diğer araştırmalara katkısı tartışılmıştır. En son bölümde ise ingilizce dilinde geniş özet bölümü verilmiştir.
There are many studies on Socialist Albania that cover the years 1945-1992. Studies of art in this period have focused on the institutionalization of art and how it was perceived by the state. However there are no studies about the function of songs to legitimize the regime. Therefore, in this study, firstly was started by making a sociological interpretation of relationship between art and politics. Then, by giving the artistic context of regime about was conducted a content analyze on eleven songs produced in that period and the nature with dimensions of this function was also determined. According to the findings, it was revealed that three functions emerged as legitimization of political power, legitimization of the charisma of the political leader and legitimization of the decisions taken in foreign policy were strongly present in the examined songs. It was also argued that the perspective “art for party” is more realistic than the “art for society” which has been a widely supported perspective by the regime. İn the result part was discussed about contributions of this study. There is also an English extended abstract part in the end.
The article deals with the phenomenon of post-truth and conspiracy and includes theoretical research created within a wider artistic project. The project was motivated by the explosion of alternative ...facts and the relativization of the concept of truth, and briefly provides an overview of the various factors that have influenced the contemporary social climate.
Kad pogledamo medijske navike korisnika, posebno mladih (Reuters Institute Digital News Report, 2020), onda možemo vidjeti sve veći utjecaj društvenih medija u njihovu informiranju i komunikaciji. ...Značaj društvenih medija još je dodatno ojačan s početkom globalne pandemije bolesti COVID-19. U tom kontekstu društvena mreža Instagram proteklih godina postaje sve popularnija platforma na globalnoj razini, a posebno kod mlađe populacije. No, i dalje ostaje neiskorišten alat u približavanju politika, političkih aktera i važnih društvenih tema mlađoj populaciji. Cilj je ovog rada ispitati kako su ključni politički akteri u Hrvatskoj komunicirali putem Instagrama za vrijeme pandemije COVID-19 te utvrditi jesu li koristili ovu društvenu mrežu kako bi se približili publici na toj platformi, odnosno mladima. S druge strane, ovaj rad će ispitati kako komunikaciju političara na društvenoj mreži Instagram percipiraju i ocjenjuju mladi praktičari odnosa s javnošću i jesu li njihove poruke prilagođene mlađoj populaciji. Svrha će rada biti na temelju dvostruke analize donijeti zaključke i dati preporuke za unapređenje komunikacije političara na društvenoj mreži Instagram. Koristeći metodu analize sadržaja analiziran je sadržaj na Instagram profilima dvojice ministara i članova kriznog stožera za pandemiju COVID-19 te hrvatskog premijera i predsjednika. Analizom je utvrđeno na koji način političari komuniciraju, je li sadržaj prilagođen mladima i potiču li angažman u svojim objavama. Metodom strukturiranog intervjua s odabranim praktičarima odnosa s javnošću komunikacija je ocjenjivana trodimenzionalno: u sadržaju, javnom nastupu i karizmi političara na Instagramu. Na temelju dobivenih rezultata u zaključku rada sažete su preporuke za daljnju praksu u komunikaciji političara na društvenoj mreži Instagram.
Looking at the users’ media habits, especially in young users (Reuters Institute Digital News Report, 2020), we can see the growing social media influence on their information and communication. The importance of social media in information and communication is even higher since the beginning of the global COVID-19 pandemic. In that context, the social network called Instagram is becoming increasingly popular globally, particularly with younger generations. Still, it remains an unused tool in bringing policies, political actors, and important social topics closer to the younger population. The goal of this paper is to investigate how did Croatian politicians communicated via Instagram during the COVID-19 pandemic and to establish if they used this social network to get closer to the audience on that platform, that is, to young people. On the other hand, we will examine how the young public relations practitioners perceive and evaluate the Crisis and political headquarters’ and communication on Instagram. Furthermore, they will review if politicians have adapted their messages to the younger population. The scope of this paper is to draw conclusions based on double analysis and give recommendations for communication improvement of politicians on Instagram. We have analysed the content on the Instagram profile of the two ministers and members of Croatian COVID-19 crisis headquarters and Croatian president and prime-minister using the content analysis method. We have established how the politicians communicate, whether the content was adapted to the young population and if their posts were engaging. Alongside the selected public relations practitioners, we have conducted structured interviews to assess the communication, using the three-dimensional assessment method: content, public performance, and charisma of the members of the politicians on Instagram. In conclusion, we have summarized the recommendations for further communication of politicians on Instagram.
U ovom radu istražuje se postojanje karizmatskih obilježja kod Franje Tuđmana u razdoblju prije njegova dolaska na dužnosti predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i predsjednika Republike ...Hrvatske. Autor analizira Tuđmanove dnevničke zapise nastale tijekom njegova boravka u zatvoru od 1982. do 1984. ispitujući je li Tuđman u spomenutom razdoblju iskazivao konstitutivna obilježja karizme – uvjerenje o posjedovanju posebnog dara te življenje za svoju stvar i slijeđenja svog djela. Analizom dnevničkih zapisa također se nastoji ustanoviti je li Tuđman iskazivao i konstitutivna obilježja »čiste karizme« – vjerovanje u vlastitu misiju i usmjerenost vlastite misije na određenu skupinu ljudi. Provedena analiza pokazuje da je u razmatranom razdoblju Tuđman iskazivao karizmatska obilježja koja će biti važna pretpostavka razvoja njegova karizmatskog vodstva početkom 1990-ih.
Studija proučava Pavlov poticaj Timoteju u 2 Tim 1,6-24 pod vidom praktične pouke služiteljima Riječi. Prvi dio studije (1.) analizira literarni smještaj, strukturu i retoriku odlomka u 2 Tim 1,6-24 ...i detektira razloge uvjerljivosti fiktivnog poticaja, te izvodi poučke za formuliranje ekshortacije služiteljima Riječi: ona treba biti smještena u
životni kontekst služitelja Riječi (1.1.) i utemeljena na detaljnoj ekspoziciji (1.2.) te uključivati kompleks spasonosnih činjenica, koje utječu na cjelokupnu osobnost služitelja Riječi (1.3.). Drugi dio studije (2.) analizira lik Timoteja u 2 Tim 1,6-14 i pokazuje da je on kao Pavlov nasljednik u jedincatoj službi dan kao model služiteljima Riječi, a ne crkvenim upraviteljima (2.1.). Analiza podsjetnika Timoteju
u 2 Tim 1,6-8 otkriva osnovnu značajku autentičnog služitelja Riječi, koja ga razlikuje od formalnog služitelja i koja se očituje samo u situaciji navještaja osporavane Riječi. Autentični služitelj ima karizmu
od Boga, te slijedi dinamiku Riječi i izlaže sebe poradi Riječi za spasenje drugih (2.2.2.). Formalni služitelj nema karizmu od Boga, te u navještaju slijedi ljudsku logiku i sputava osporavanu Riječ (2.2.1.). U
zaključku studije iznose se glavni rezultati i ukazuje na važnost crkvenog priznanja karizme Riječi, koje se može očitovati na razne načine, formalne i neformalne.
The study explores Paul’s exhortation to Timothy in 2 Tim 1,6-14 as a practical lesson to the servants of the Word. The first part of the study (1.) examines the literary setting, structure and rhetoric of 2 Tim 1,6-14, it detects the reasons which make the exhortation compelling, and it deduces practical lessons for the formulation of the exhortation to the servants of the Word: it has to be placed in the servants’ life setting (1.1.), based upon a detailed exposition (1.2.) and contain salvific facts which influence the entire personality of the
servants (1.3.). The second part of the study (2.) observes the figure of Timothy and shows that he, as Paul’s successor in a unique service, is given as a model of the servants of the Word, not the church leaders (2.1.). The analysis of Paul’s reminder to Timothy in 2 Tim 1,6-8 discloses the fundamental characteristic of the authentic servant of the
Word, which distinguishes him from the formal servant and is evident only in the situation of the proclamation of the contested Word. The authentic servant has a charisma from God, so he follows the dynamic of the Word and exposes himself on behalf of the contested Word for the salvation of others (2.2.2.). The formal servant does not have the charisma, so he follows the human logic and holds back the contested Word (2.2.1.). The conclusion of the study summarizes the results and points out the importance of the ecclesiastic recognition of the charisma of the Word, which can be articulated in various ways, formal and informal.
Bu çalışmada karizmanın ne olduğu, geçmişten günümüze nasıl algılandığı, toplumun yönetimi açısından önemi vurgulanmıştır. Karizmanın yalnızca içsel bir irade olarak kabul edildiği, var olan otorite ...biçimlerini yıktığı,her yönüyle bürokratik egemenliğin karşısında olduğu, yeni sorumluluklar fikirler ve toplumsal ilişkiler oluşturduğu, diğer birçok liderlik biçiminde olduğu gibi karizmatik liderliğin de güven ve ilham vermek gibi psikolojik bir yönünün bulunduğu, rasyonel ekonomik davranışların tümünü reddettiği, olumlu ve olumsuz olmak üzere iki yönünün bulunduğu, karizmatik eğilimli toplumların tamamında farklı derecelerde ortaya çıktığı, rutinin ve kurumsal kalıcılığın karşısında yer aldığı, kaos ve kargaşanın yaşandığı ortamlarda ortaya çıktığı, yenilikçi ve değişken olduğu görülmüş ve makalede bu değişkenler açıklanmıştır.In this study we tried to explain what the carisma is , how is comprehended from the past onward, and its importance in term of social management. It has been seen that carisma is regarded as an inner trait, it collapses present authotity forms, it places against burocratic dominance in every aspects, it creates new esponsibilities, ideas and social relations, it refuses all rational economical behaviours, it has both positive and negative sides, it emerges at different levels in carismatic-tendency societies, it stands against routin and organizational permanence, it appears in conditions of chaos, it is variable and renovative, as in other leadership forms, carismatic leadership has psychological sides as giving trust and inspiration, and all these variations are explained in this article.
Za polazišnu točku promišljanja o redovnicama u pastoralu suvremene župe u ovom članku uzima se eklezijalnost posvećenoga života, iz čega proizlazi imperativ integracije redovničkoga apostolata u ...poslanje partikularne Crkve. Daljnje propitivanje usmjereno je prema djelovanju Milosrdnih sestara sv. Križa u župama. Kako bi se bolje razumjela sadašnja situacija, ponajprije se daje kratak opis početaka rada sestara u župama. Komparacijom povijesnih i današnjih prilika dobiva se uvid u pomake napuštanja, odnosno preuzimanja nekih djelatnosti u okviru župe. Prioritetne točke apostolata Milosrdnih sestara sv. Križa, koje su ujedno i neuralgične točke župnoga pastorala u današnjim prilikama Crkve i društva, izdvojene su kao parametri za podatke o djelovanju sestara u suvremenim župama. Podatci su upotpunjeni i egzemplarnim prikazom situacije u trima župama. Tijekom analize dobivenih podataka ne ulazi se u rasprave oko toga kakav bi model župe bio najprikladniji za današnje vrijeme. Umjesto toga promatra se koliko se u praksi provode definirani prioriteti. Kraj promišljanja nudi nekoliko smjernica za redovnički udio župnoga pastorala u budućnosti pri čemu se, promatrajući djelovanje redovnica kroz prizmu kompleksnosti suradnje sa župnikom i vjernicima laicima, primat daje apostolatu svjedočenja posvećenoga života kao takvoga.
Staro monaštvo, bilo na Istoku ili Zapadu potječe iz istog izvora, nadahnjuje se istim Evanđeljem, koje je uvijek prihvaćano kao glavna norma života. Glavna karakteristika koja zbližava dvije ...tradicije, istočno monaštvo i rano franjevaštvo, jest upravo to temeljno zajedničko poimanje biti redovničkog života. Klasični tekstovi monaške literature i duboko uvjerenje utemeljitelja monaškog pokreta poima ovaj način života jednostavno kao život po Evanđelju, ne odvajajući ga u tom smislu od redovitoga kršćanskog života. Sv. Franjo i rano franjevaštvo ima istu koncepciju redovništva, na koju se poziva i Anđeo Klarenski i u svojim djelima konstantno upućuje na tu bitnu zajedničku crtu redovništva na Istoku i Zapadu. Na Zapadu se redovništvo fragmentiralo u mnoštvo oblika koji se onda tumače kao posebne karizme, riskirajući da bit redovničkog života zamijeni određenom funkcionalnošću na socijalnom području, što je napravilo “neprirodno” razlikovanje kontemplativnog od aktivnog redovništva.
Vraćanje zajedničkim korijenima može pomoći i jednoj i drugoj tradiciji da se fokusiraju na bitno u redovničkom životu i tako ostvare svoje poslanje: u svim vremenima i mjestima biti ljudima podsjetnik na Boga.
PDF
