U ovom članku autor se bavi Pavlovim rješavanjem jednog
vrućeg problema u korlntskoj crkvenoj zajednici. U pitanju je
harmontčnost crkvenog zajedništva, Izazvana superiornim l Inferiornim
ponašanjem ...pojedinih članova u zajednici, po kriteriju
(ne)obdarenostl posebnim darovima Duha. Korlnćanl maksimalno
vrednuju spektakularna karizmatska Iskustva, posebice dar govora
u jezicima l dar proroštva, a Pavao, ne obezvrjeđujući nego ispravljajući
njihovo vrednovanje, širi perspektivu njihova promatranja l
ukazuje na pravilnu upotrebu darova Duha. Argumentira postupno t
komplementarno prije nego se Izravno sučeli sa samim problemom.
U prvom koraku, razlikujući duhovne stvarnosti (pneumatlka) i
karizme (harismata), odbacuje korlntsko redukclontstičko shvaćanje
karizmi samo kao Izvanrednih fenomena koji Impresioniraju. Sva
karizmatska očitovanja svodi u okvir kršćanske vjere l određuje
kristološkl kriterij za prosuđivanje autentičnosti bilo kojeg duhovnog
Iskustva.
Smjestivši karizme u širi okvir te odredivši kriterij njihove prosudbe, Pavao Izravno progovara o njima kao različitim darovima istoga Duha, koji nipošto nisu niti smiju biti na štetu jedinstva vjernika. U tu svrhu donosi i dva popisa karizmatskih darova, ali ne s nakanom da ih sustavno i cjelovito izloži, nego s nakanom razlikovanja
samoga dara od njegova očitovanja i uočavanja svrhovitosti
pojedinih darova. Uz ostalo, samim redoslijedom nabrajanja darova
u popisima, Ispravlja korlntsko precjenjivanje pojedinih darova i
stavlja ih u perspektivu šire ekleziologije. Svoje shvaćanje i prihvaćanje pluraliteta karizmi ilustrira slikom tijela, a pohvalom
specifično kršćanske ljubavi maksimalno relativizira svako
inzisttranje na karizmatskim očitovanjima. U završnici se izravno
sučeljava s dva od Korinćana posebno vrednovana dara, određujući
apostolskim auktoritetom kriterij ljestvice duhovnih darova:
izgradnja crkvene zajednice (oikodome).
U zaključku autor članka konstatira da je Pavlov govor o
karizmama u potpunosti određen konkretnim stanjem u korintskoj
crkvenoj zajednici. Sučeljen s opasnošću precjenjivanja jednih na
štetu drugih karizmi, on koči, ali ne dokida vrijednost karizmatskih
darova, već samo njihovo redukcionističko shvaćanje, uzrokovano
ekskluzivističkim tendencijama i monopolizmom karizmatskih očitovanja.
Karizma je za njega uvijek i ponajprije Božji dar, ali ne tako
da zaobilazi ljudsku suradnju.
U članku se pokušava pokazati gdje bi se moglo ne samo teološki već i ekleziološki utemeljiti mogućnost pluralizma u Crkvi, te ponuditi neke smjerokaze za iskorak iz uobičajene crkvene prakse. Shodno ...tome, u prvom dijelu razmišljanja ukazuje se na mogućnost pluralizma koja proizlazi iz samog poimanja otajstva Crkve. Analiziraju se četiri temeljne ekleziološke orijentacije koje možemo prepoznati u novozavjetnim tekstovima i dokumentima Drugog vatikanskog sabora: Crkvu kao sakrament spasenja, Crkva kao putujući narod Božji, Crkva kao tijelo Kristovo i Crkve kao 'koinonia', pitajući se koje je njihovo značenje s obzirom na mogućnost postojanja pluralizma u Crkvi. Vodeći računa o specifično novozavjetnom kontekstu u kojem se pojmovi - misterij, narod Božji, tijelo Kristovo, karizma, 'koinonia', - koriste, moguće je govoriti o 'demokratizaciji Crkve'.
U drugom dijelu izlaganja, pokušava se iz ekleziološkog indikativa formulirati, makar u naznakama, ekleziološki imperativ odnosno glavne smjernice i poticaje za crkveni iskorak u pravcu ostvarenja pluralizma u Crkvi. Polazeći od 'ekleziologije-zajedništva', Crkva se može probiti do jednog diferenciranijeg poimanja pluralizma u Crkvi i afirmirati se kao prostor institucionalizirane slobode u pluralističkom kontekstu. Zatim se osvjetljavaju dva goruća problema pluralizma u Crkvi: problem unutar-crkvenog dijaloga i uređenje odnosa između mjesne Crkve i univerzalne Crkve. U analizi tih problema izlaze na vidjelo neki bitni ekleziološki elementi unutar-crkvenog pluralizma: duh dijaloga, 'sensus fidelium', ideja kolegijalnosti, katolicitet, sinodalno upravljanje, načelo supsidijarnosti, inkulturacija vjere. Članak se zaključuje konstatacijom da je u Crkvi od samog početka postojao teološki, eklezijalni, liturgijski, disciplinarni pluralizam. Zadnji kriterij jedinstva i pluraliteta u Crkvi jest sam Isus Krist.
