Prevodu prvih petih knjig Livijevega dela, ki je ostal v zapuščini Primoža Simonitija in je lani izšel pri Slovenski matici, bo letos sledil izid druge peterke v prevodu Aleša Mavra. Kot pri prvi ...peterki so opombe tudi tu povzete po izdaji Hansa Jürgena Hillena za Sammlung Tusculum.
Če želimo učencem in dijakom ponuditi celotno sliko rimske antike, nam na področju kulture in civilizacije v obstoječih učnih načrtih nekaj manjka. Bistveni elementi so nedvomno prisotni; toda če ...želimo doseči tudi globino, ki jo nudi klasična tradicija, moramo nejezikovne vsebine dopolniti in jih v roku treh oziroma štirih let ponuditi na smiseln, organiziran način. V članku ponujena dopolnitev učnih načrtov je namenjena temu, da bi se pouk kulturno-civilizacijskih vsebin po Sloveniji poenotil (tako kot so jezikovne vsebine že zdaj). Seveda pa moramo vedno imeti v mislih, da se pogovarjamo o eni sami stvari – klasični rimski antiki – ter tematskih sklopov ne na silo ločevati, temveč se jih truditi integrirati in povezovati v eno samo koherentno celoto, ki bo učitelju in učencu v veselje.
Rad donosi osvrt na pitanja i probleme koji proizlaze iz široke upotrebe pojma "žensko pismo" i recepcije francuske feminističke teorije u domaćem književnoznanstvenom prostoru od 1980-ih naovamo. ...Pritom nastojimo odgovoriti na pitanje je li najšira primjena pojma povezana s koracima u teorijskoj recepciji te može li teorijski rad na feminističkom kategorijalnom aparatu postati svojevrsnim korektivom postojećeg stanja. Oslanjajući se na dosadašnja istraživanja tog problema u recepciji Irene Vrkljan, razmatramo nesuglasja o pojmu ženskog pisma koja su se očitovala već pri njegovu uvođenju u domaću književnu znanost 1980-ih te metodološki i teorijski osvješteniji zaokret ka ženskoj književnosti u postjugoslavenskom kontekstu. Na primjerima recepcije Irene Vrkljan i Dubravke Ugrešić pokazujemo kako je dominantna upotreba ženskog pisma potisnula važne elemente njihova opusa – napose modernističke i avangardne utjecaje u njihovim poetikama – uz detaljniji osvrt na "Brnjicu za vještice" (2021) Dubravke Ugrešić kao relevantnu dijagnozu suvremenog književnog polja. Naposljetku, u široj regionalnoj recepciji francuske teorije nalazimo vrijedne poticaje povratku teorijskoj raspravi o temeljnom feminističkom pojmovlju.
Razprava obravnava literarno ustvarjanje Andreja Šusterja - Drabosnjaka (1768-1825) in njegov ne povsem pojašnjeni konflikt z oblastmi v začetku 19. stoletja, ki je koroškega bukovnika močno prizadel ...tako gmotno kot ustvarjalno. Izkaže se, da je Drabosnjak utegnil biti za cenzuro problematičen, ker je prevajal in razpečeval prepovedane ali nezaželene knjige, še zlasti pa bi znala biti sporna kritična mesta v njegovih ilegalno tiskanih brošurah Svovenji obace in Latania.
Tuberkuloza je imala velik utjecaj na povijest čovječanstva pa tako i na umjetnost. Što bi umjetnički geniji iz svijeta književnosti, glazbe i slikarstva stvorili da nisu umrli vrlo mladi? U radu je ...prikazan utjecaj tuberkuloze na stvaranje umjetnika koji su bolovali od tuberkuloze. Tijekom romantizma pojavilo se mišljenje da tuberkuloza u oboljelih povećava kreativne sposobnosti. Među piscima koji su oboljeli od tuberkuloze bili su poznati njemački pisci: Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller i Georg Philipp Friedrich von Hardenberg. Tuberkulozan je bio i pisao o tubekulozi Lord Gordon Byron, a i Edgar Allan Poe je još kao dijete ostao bez roditelja oboljenih od tubekuloze, a i sam je umro od te bolesti. John Keats, engleski pjesnik, a i cijela njegova obitelj umrli su od tuberkuloze; od tuberkuloze je umro i ruski književnik Anton Pavlovič Čehov. Obitelj Brontë jedna je od najtragičnijih, ali isto tako i najtalentiranijih književnih obitelji. Svi su kao vrlo mladi umrli od tuberkuloze. Antun Branko Šimić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, umro je od tuberkuloze u 27. godini života. Iako nije dugo živio, A. B. Šimić ostavio je iznimno bogati knjiženi opus. Mnogobrojna obitelj, otac i braća Ive Andrića književnika i dobitnika Nobelove nagrade za kniževnost umrli su od tuberkuloze, a i sam Ivo Andrić je dugo bolovao od te bolesti. U operama “La Traviata” Giuseppea Verdija i “La bohème” Giacoma Puccinija tematizirana
je bolest toga vremena. tuberkuloza. Frederic Chopin, utjelovljenje je romantičarskog umjetnika, ne samo zbog pripadnosti stilskom razdoblju romantizma, već i zbog svog života ispunjenog događajima, osobnih i društvenih patnji. Umro je u 39. godini od tuberkuloze i uz velike je počasti pokopan na groblju Père Lachasie u Parizu, a njegovo je srce, potajno, prenijeto u Varšavu, gdje je uzidano u jedan stup crkve Svetoga Križa. Tuberkuloza je bila zastupljena i u likovnoj umjetnosti. Talijanski slikar Amadeo Modigliani, u početku svog umjetničkog rada želio je postati kipar, ali tjelesni napor prilikom klesanja, prašina i kašalj odvratili su ga od klesanja i vratili slikarstvu. Umro je od tuberkuloze u 36. godini života. Ferdinandu Hodleru, švicarskom slikaru, otac, majka, braća i sestre umrli su od tuberkuloze. Ovo teško iskustvo bolesti i smrti odrazilo se na njegovo slikarstvo. Edvard Munch, samouki norveški slikar bio je duboko pogođen smrću voljenih članova obitelji. Mračna raspoloženja tjeskobe i očaja ogledavaju se na njegovim platnima. Opisani su i mnogi hrvatski slikari oboljeli ili umrli od tuberkuloze: (Slava Raškaj umrla je u 29. godini života, Miroslav Kraljević u 28., Milan Steiner u 25., Tomislav Kolombar u 21. godina života). Usprkos njihovim kratkim životima, svaki je od njih ostvario izniman, cjelovit i znatan umjetnički opus.
The paper explores the occurrence, meaning, and function of the echo motif in Old Croatian Literature through five focal points. The first part presents the echo motif, which was often named ...differently by Croatian authors. It analyzes the story of Narcissus and Echo from Ovid’s Metamorphoses, juxtaposes it to the modes of the imaginary (echo, shadow, mirror) and the mirror structure, and defines the corpus of primary texts – eighteen works from the sixteenth, seventeenth, and eighteenth centuries. The second part explores the echo motif in the works of M. Vetranović Čavčić, N. Nalješković, S. Bobaljević Mišetić, F. Lukarević Burina, and M. Gazarović. The third part reveals the relationship between the seventeenth-cenutry Croatian authors and the echo motif, analyzing the works of I. Gundulić, Dž. Bunić Vučić, J. Palmotić, V. Skvadrović, P. Zrinski, P. Ritter Vitezović, F. Krsto Frankopan, and J. Habdelić. The fourth part examines the work of eighteenthcentury Croatian authors, A. Gleđević, J. Kavanjin, A. Kanižlić, M.P. Katančić, V. Došen, and the comedy Gospodarica od Elide The Mistress of d'Elide by an anonymous author. The paper argues that the echo motif occurs frequently in a more serious context, and less frequently in a comedic context, and that it is connected with romantic, reflexive, tragic, and quotidian topics. In addition, the echo motif offers an auditive expansion of space and, in terms of a mirror structure, functions as an imaginary double that contributes to a specific character’s awareness of self and the world around them.
Prodeštva patra Ivana Muliha, črnomeljskog Hrvata, isusovačkog redovnika i nakon ukinuća reda „slavne zagrebačke biškupije mašnika i zasad mišionara apoštolskog“, izdana su koncem 18. stoljeća u dva ...dijela. U navedenim propovijedima Ivan Mulih većinom izostavlja najtipičnije barokne figure poput raznovrsnih gomilanja, kako nekontrastnih, tako i kontrastnih (antitetičnih) i alegorije te se iz ove činjenice može zaključiti, da su barokni stilski postupci uistinu samo „oaze esteticizma“ u njegovu djelu odnosno da je barok u njemu doista samo „rubna pojava“. Isto tako, Mulihove pelde su atipični exempli, jer ne odgovaraju Quintilijanovoj odredbi: „res gestae aut ut gestae utilis ad persuadendum id quod intenderis commemoratio“, tj. sadrže vanjski izvor sadržaja (Biblija), utilitarnu funkciju (pouka, koncizno izražena u biblijskoj sentenciji) ali ne i literarnu formu (commemoratio, minimalna narativna forma ili Jollesov „jednostavni oblik“), te na taj način odudaraju od tipičnih baroknih exempla. Naime, upravo je književna kvaliteta barokne propovijedi odnosno njen barokni stil proizlazio velikim dijelom iz obilja i koloritne raskoši njenih exempla. Prodeštva patra Muliha, međutim, reduciraju ovo obilje i koloritnu raskoš na prepričavanje primjera iz Sv. pisma (češće) i zbirki primjera (rjeđe), koji s retoričkog stajališta odgovaraju onom applicatio (prispodoba), no s književnoumjetničkog aspekta nezanimljivi su. Zlatno doba kajkavske barokne propovjedne književnosti započeto u drugoj polovici 17. stoljeća djelima isusovca Jurja Habdelića („Zerczalo Marianzko“, 1662. i „Pervi otcza nassega Adama greh“, 1674.) svoju je kulminaciju doseglo u prvoj polovici 18. stoljeća „Hranom duhovnom“, opsežnim petosveščanim djelom kapucina Štefana Zagrepca (građanskim imenom Matija Marković) i Ivan se Mulih javlja tek kao blijedi odjek tih „zlatnih baroknih vremena“, prije svega zbog odsuća bogata baroknog ornatusa u njegovim propovijedima. Ono što ga na neki način eskulpira dvije su objektivne okolnosti: ukinuće isusovačkog reda (1773.), kao glavnog nositelja crkvenog baroka te neizvjestan osobni status tog bivšeg isusovca.
The prodeštva (sermons) by father Ivan Mulih were published at the end of the 18th century in two volumes. He was a Croat from Črnomelj, a Jesuit monk who continued to act as such even after the order was abolished in the Zagreb Diocese. Ivan Mulih for the most part avoids the most typical baroque forms, the various accumulation of non-contrast forms as well as contrast (antithetical) ones, the allegories. On basis of this fact it may be concluded how the baroque stylistic approaches were only „aestheticism oasis” in his work, i.e., only „marginal phenomenon“. Similarly, Mulih's descriptions are not typical examples because they do not conform with Quintiliani's stipulation: „res gestae aut ut gestae utilis ad persuadendum id quod intenderis commemoratio“, i.e., they contain the external content source (the Bible), the utilitarian function (teaching, concisely expressed in a biblical sentence), but not the literary form (commemoratio, minimal narrative form or Jolle's „simple form“), hence there is a stark contrast in respect to the typical baroque exempla. Namely, the literal quality of the baroque sermon, i.e. its baroque style was mostly the result of abundance and colourful profusion of its exempli. However, in father Mulih's prodeštva this abundance and colourful profusion is (more often) reduced to more retelling of examples from the Scriptures, and (less often) to a collection of examples that conform with the applicatio (parable) from the rhetorical point of view, but are not interesting if focusing on their literary and artistic aspect. The golden era of the Kajkavian baroque sermon literature was initiated in the second half of the 17th century with the works of the Jesuit Juraj Habdelić („Zerczalo Maianzko“, 1962, and „Pervi otcza nassega Adama greh“, 1674), reaching its culmination in the first half of the 18th century with „Hrana duhovna“, a comprehensive five-volume work by the Capuchin, Štefan Zagrebec (civil name Matija Marković). Ivan Mulih appears only as a faint echo of those „golden baroque times“, mostly due to the absence of the rich baroque ornatus in his sermons. There are two objective circumstances that exculpate him in a way: the abolishment of the Jesuit order (1773) as the main carrier of
Mnogobrojni pučki kalendari koji su tiskani u Virovitici između dvaju svjetskih ratova bili su s obzirom na svoju brojnost i raznovrsnost izrazito popularni u virovitičkom kotaru. U radu se analizira ...49 pučkih kalendara. O tim serijskim publikacijama koje obiluju pučkim književnim oblicima dosad nije bilo govora u radovima iz područja hrvatske književne periodike iako je pučko štivo aktivno sudjelovalo u dugotrajnom procesu izgradnje čitateljske populacije do koje su modernizacijski procesi, a time i sustavno obrazovanje, uvijek stizali s određenim zakašnjenjem. Budući da su virovitički kalendari izlazili u nakladi domaćih izdavača, cilj je rada ustanoviti koje su mentalitetne, kulturološke, političke i svjetonazorske posebnosti u njima prisutne. Komercijalni uspjeh virovitičkih godišnjaka može se s jedne strane tumačiti kao posljedica karakteristične poslijeratne „gladi za čitanjem“, a s druge strane kao odraz tradicijske kulture prevladavajućeg seoskog stanovništva koje je praktične savjete za život i informacije o događanjima u svijetu jednim dijelom odmjeravao prema onome što je objavljivano upravo u pučkim kalendarima. U proučavanju virovitičkih međuratnih godišnjaka autor ovog rada posebnu je pozornost posvetio poetici kalendarskoga zabavnog i poučnoga pučkog štiva, strukturi pojedinačnih publikacija te odnosu urednika prema tradiciji izdavanja pučkih kalendara.
PDF
