U ovom preglednom radu prikazan je povijesni razvoj suvremene endoprotetike kuka
i minimalno invazivnih pristupa na kuk. Implantacijom suvremene, posebno prilagođene endoproteze
kuka minimalno ...invazivnim pristupom omogućen je brži funkcionalni oporavak bolesnika.
Razumijevanje etiologije i prihvaćanje novih dijagnostičkih spoznaja u rinosinusologiji proizlaze iz tehnološkog napretka, prije svega endoskopskih i radioloških metoda (CT i NMR). Da bi endoskopski ...pregled nosa imao smisla, treba izuzetno dobro poznavati normalnu anatomiju nosnih šupljina, a nalaz obvezatno zabilježiti u čitljivom obliku, najbolje na računalu. U ovom je predavanju tek nekoliko primjera posve novih rinoloških dijagnoza, ali i primjera uporno, dekadama ponavljanih pogrešaka u dijagnosticiranju i navlastito opisivanju nalaza u nosu. Spomenimo samo neke koje i dan-danas ostaju nezamijećene i od strane rinologa i radiologa: 1) Two Holes Syndrome (THS) – defekt u području fontanela na lateralnoj nosnoj stjenci – uporno pogrešno nazivan “akcesornim ušćem”; 2) “Septalne devijacije”, umjesto preciznog opisivanja iskrivljenja septuma prema već dobro poznatim tipovima DEFORMACIJA (ima ih samo 6 u čovjeka); 3) sinusi unutar lamine perpendikularis septuma nazi, srednje nosne školjke ili čak kriste gali, koji, svaki za sebe, mogu dati kliničke slike koje ostaju nerazjašnjene (problemi njuha, frontalne glavobolje, fokaloze i sl.); 4) Cobweb rinitis kao jedan od važnih razloga subjektivna osjećaja oslabljena nosnoga disanja; 5) povezanost dominantno nasljednih tipova deformacija nosnoga septuma (tipovi 5 i 6) s akutnim srčanim infarktom; 6) povezanost tipa 6 s rascjepom usne i/ili nepca. 7) nalaz tipa 3 septalne deformacije u djece prije puberteta (učestalost je te deformacije u djece prije puberteta zanemariva). Njezino postojanje, međutim, može ukazivati na odstupanja u procesu mirne, fiziološke angulacije lubanjske osnovice i nastanku tzv. bazokranijskog kuta, a ovo se može odraziti i na nastanak spuštenih stopala, pa je potrebna suradnja dječjeg ortopeda.
Ortopedija se u Sloveniji počela razvijati nakon Prvoga svjetskog rata s pojavom velikog broja ratnih invalida. Dr. Anton Brecelj, koji je 1919. postavio temelje invalidskoj skrbi, motivirao je ...češkog liječnika dr. Franca Minařa da specializira ortopediju te je po povratku sa specijalizacije 1923., u okviru Kirurškog odjela ljubljanske bolnice otvorio ortopedski pododjel. Poslije mu se pridružio dr. Brecelj koji je 1937. preuzeo vodstvo odjela. Nakon 1945., kada je bio ostvaren kompletan Medicinski fakultet u Ljubljani, ortopedija je postala samostalna specijalizacija. Osnovane su Katedra za ortopediju i fizikalnu medicinu te Ortopedska klinika. Uz razvoj struke i klinike, liječnici Ortopedske klinike sudjelovali su i u otvaranju drugih slovenskih ortopedskih ustanova: Bolnice za koštanu tuberkulozu u Valdoltri 1946., koja će postati najveća ortopedska bolnica u Sloveniji, te brojnih specijaliziranih ambulanti i ortopedskih odjela u drugim slovenskim gradovima. Uz to, nastali su i Škola za fizioterapeute i Zavod za rehabilitaciju invalida u Ljubljani, Dom za invalidnu mladež u Kamniku te Lječilište i rehabilitacijski centar u Laškom. Godine 2011. ortopedija u Sloveniji raspolaže s oko 600 postelja i brojnim ambulantama. Ortopedijom se bavi oko 75 specijalista koji godišnje liječe oko 50.000 pacijenata
Prednji dio čahure zgloba kuka nerviraju n. femoralis i n. obturatorius, dok stražnji dio čahure inervira n. musculi quadratus femoris i povremeno n. glutealis superior (posterolateralni dio) i n. ...ischiadicus (posterosuperiorni dio). Jedna od mogućnosti za primjenu regionalne anestezije u kirurgiji zgloba kuka je blok odjeljka fascije iliace (FICB), koji zahvaća živce bitne za inervaciju kuka te senzornu inervaciju bedra – n. femoralis, n.obturatorius i n. cutaneus femoris lateralis. FICB se može izvesti relativno jednostavno i predstavlja dobru opciju za zbrinjavanje fraktura kuka u hitnim situacijama. Dokazano je kako smanjuje upotrebu morfija preoperativno u pacijenata s frakturom vrata femura, a može biti indicirani za artroplastiku kuka, artroskopije kuka te sanaciju opeklina u regiji bedra. Quadratus Lumborum blok (QLB ) spada u blokove stražnjeg abdominalnog zida te se provodi isključivo pod kontrolom ultrazvuka. Još uvijek nije razjašnjen točan mehanizam njegovog djelovanja. Dokazano je kako prednji QLB dovodi do smanjenja trajanja boravka u bolnici i smanjenja upotrebe opioida nakon operacija kuka. Također, pokazao se kao uspješnija metoda perioperativne analgezije u bolesnika u kojih se provodi zahvat na kuku ili proksimalnom femuru u usporedbi sa standardnom intravenskom analgezijom, te omogućuje ranu mobilizaciju pacijenata, što smanjuje pojavnost duboke venske tromboze i tromboembolijskih komplikacija. S druge strane, neki živčani ogranci koji sudjeluju u inervaciji zgloba kuka nisu zahvaćeni s QLB , što također treba uzeti u obzir. QLB se pokazao kao potencijalna opcija za anesteziju u kirurgiji kuka, no tek se treba dokazati njegova pouzdanost.
Gigantocelularni tumor kosti (GCT) je najčešće benigni, lokalno agresivan tumor sklon recidiviranju. Liječenje GCT je u pravilu
kirurško, a kirurški pristup određuje lokalizacija i lokalna ...agresivnost tumora. U Klinici za ortopediju KBC-a Zagreb je od 1995. do 2009. godine zbog GCT liječeno 39 bolesnika. Četiri bolesnika su izgubljena iz praćenja. U bolesnika s nižim stupnjem agresivnosti (n=12, 34 %) učinjena je marginalna resekcija, dok je u bolesnika s agresivnim GCT učinjena resekcija tumora u bloku i rekonstrukcija endoprotezom ili koštanim presatkom (n=22, 63 %). U jednog je bolesnika liječenje provedeno zračenjem. Komplikacije su se pojavile u trećine bolesnika. Najčešće su komplikacije bile lokalni recidiv tumora (n=6, 50 % komplikacija) i infekcija (n=2, 17% komplikacija). Amputacija je učinjena u dva pacijenta u kojih je u podlozi GCT otkriven osteosarkom. Ne računajući primarnu biopsiju, u 35 bolesnika učinjeno je ukupno 84 kirurških zahvata. Liječenje GCT je složeno, uz veliku mogućnosti komplikacija. Preporuča se multidisciplinarni pristup liječenju u specijaliziranim ortopedskim centrima s timom iskusnih ortopeda onkologa.
Predpostavka: Geometrijom kuka koja prihvaća anatomski i aktivni položaj glave prema vratu i dijafizi bedrene kosti moguće je specifičnije i osjetljivije dijagnosticirati žene s povečanim rizikom za ...prijelom kuka nego prije korištenim mjerama FAL, Q kut i TMA. Ispitanici i postupci: Na uprosječenom uzorku žena Požeško-slavonske županije prema spolu, dobi, mineralnoj gustoći kosti, indeksu tjelesne mase, sličnom djetinjstvu, materinstvu, socijalnom i ekonomskom položaju, ispitali smo krivulje primajuće operativne karakteristike (ROC) za dva tipa osovina i za dva tipa prijeloma - vrata i trohanternog područja bedrene kosti. Dosadašnje mjere vratne osovine određene vizualnom procjenom (FAL, Q kut, TMA) zamjenili smo pouzdanijom, originalnom konstrukcijom s dvije točke vrata bedrene kosti koju smo nazvali NN´osovinom. NN´osovina omogućuje glavi bedrene kosti neanatomsku centriranost, dok CN osovina omogućuje aktivno sudjelovanje glave u određivanju dužine i kuta. Rezultati: Mjere CN dužina osovine, CNS kut, CNTMA određene prema CN osovini jesu statistički značajno veće u vratnoj prijelomnoj skupini (83,01±6,09 mm, 128,38±6,02°, 50,00±5,86 mm) nego u kontrolnoj skupini (77,93±4,38 mm, 124,36±6,73°, 43,45±8,86 mm), na nivou p< 0,05. Razlika između vratne prijelomne i kontrolne skupine za NN´AL određene prema NN´osovini je statistički značajna (81,81±6,40 mm i 77,84±4,21mm), p= 0,001. Mjere NS kut (124,52±7,045° i 122,69±6,08°, p= 0,196) i NN´TMA (43,55±9,95 mm i 41,82±7,85 mm, p= 0,368), satistički se ne razlikuju, p> 0,05. Mjere geometrije kuka određene CN osovinom i NN´osovinom u trohanternoj prijelomnoj i kontrolnoj grupi nisu međusobno statistički različite. Rezultati za ROC analizu osjetljivosti i specifičnosti za dijagnosticiranje osoba povećanog rizika za prijelom vrata jesu: CNAL 0,762 i 0,578, CNS kut 0,571 i 0,689, CNTMA 0,69 i 0,669, NNÁL 0,548 i 0,689, p< 0,05. NS kut i NN´TMA, nemaju osjetljivosti, niti specifičnosti, p> 0,05. Za prijelome trohanternog područja bedrene kosti ROC analiza osjetljivosti i specifičnosti gore navedenim mjerama ne pokazuje statističke značajnosti, p> 0,05. Zaključak: Mjere određene aktivnim položajem glave prema vratu bedrene kosti (CNAL, CNS kut i CNTMA) dobri su testovi za dijagnosticiranje žena s povećanim rizikom za prijelom vrata bedrene kosti. Mjere određene osovinom s pasivnim položajem glave, NN´TMA i NS kut, nisu dobri za dijagnosticiranje povišenog rizika za ovu vrst prijeloma. NN´AL je granične vrijednosti. Naveden mjere geometrije kuka nisu korisne u dijagnosticiranju osoba s povišenim rizikom za trohanterne prijelome bedrene kosti, bez obzira na poziciju glave prema vratu i dijafizi bedrene kosti.
Purpose. A more specific and sensitive diagnosis of women running risk of hip fractures made possible by a hip geometry which respects an anatomical and active position of the head towards the neck and the diapshisis of the femur than the before used FAL, Q angle and TMA measures. Patients and Methods. On an standardised pattern of women from the Pozega-Slavonia county- Croatia, according to sex, age, Bone Mineral Density, Body Mass Index, simmilar childhood , maternity, social and economical position, we have examined the Reciver Operatating Characteristic (ROC) Curve for the lenght and angle of two axes and two types of fractures – of the neck and the trochanter region of the femoris. The neck axis determined by visual estimation of previous measures (FAL, Q angle, TMA) we have replaced with a more reliable, original construction with two neck points wich we call the ŃN´ axis. The often used NN´ axis enables an nonanatomicaly centered head, while the CN axis enables an active participation of the head in determining lenght and angle. Results. The measures CN axis length, CNS angle, CNTMA determined towards the CN axis are statistically significantly larger in the neck fracture group (83.01±6.09 mm, 128.38±6.02°, 50.00±5.86 mm) than in the control group (77.93±4.38 mm, 124.36±6.73°, 43.45±8.86 mm), p< 0.05.The difference between the neck fracture and control group which is determined towards the NN´ axis for NN´AL, is statistically significantly different (81.81±6.40 mm and 77.84±4.21mm), p= 0.001. The measures NS angle (124.52±7.04° and 122.69±6.08°, p= 0.196) and NN´TMA (43.55±9.95 mm and 41.82±7.85 mm, p= 0.368), p> 0.05. Hip geometry measures determined by the CN axis and the NN´ axis in the trochanter fracture and control groups are not mutually significantly statistically different. The results of the ROC analysis of sensitivity and specificity for the diagnostics of people running risk of neck fractures are CNAL 0.762 and 0.578, CNS angle 0.571 and 0.689, CNTMA 0.69 and 0.669, NNÁL 0.548 and 0.689, p< 0.05. Sensitivity and specificity for NS angle and NN´TMA p> 0.05. For fractures of the trochanter region of the femur the ROC analysis of sensitivity and specificity for above mentioned measures does not show statistical significance, p> 0.05. Conclusion: Measure determined by the active position of the head towards the femoral neck (CNAL,CNS angle and CNTMA) are a good test for the diagnosis of women running risk of femoral neck fractures. Measures determined by a neck axis with a pasive head position, NN´TMA and NS angle, are not good at diagnosing those running risk of these kind of fracture. NN´AL is of a marginal value. The listed hip geometry measures are not usable in the diagnosis of those running risk of femoral trochanter fractures, no matter the position of the head towards the neck and the diaphisis of the femur.
Predpostavka: Geometrijom kuka koja prihvaća anatomski i aktivni položaj glave prema vratu i dijafizi bedrene kosti moguće je specifičnije i osjetljivije dijagnosticirati žene s povečanim rizikom za prijelom kuka nego prije korištenim mjerama FAL, Q kut i TMA. Ispitanici i postupci: Na uprosječenom uzorku žena Požeško-slavonske županije prema spolu, dobi, mineralnoj gustoći kosti, indeksu tjelesne mase, sličnom djetinjstvu, materinstvu, socijalnom i ekonomskom položaju, ispitali smo krivulje primajuće operativne karakteristike (ROC) za dva tipa osovina i za dva tipa prijeloma - vrata i trohanternog područja bedrene kosti. Dosadašnje mjere vratne osovine određene vizualnom procjenom (FAL, Q kut, TMA) zamjenili smo pouzdanijom, originalnom konstrukcijom s dvije točke vrata bedrene kosti koju smo nazvali NN´osovinom. NN´osovina omogućuje glavi bedrene kosti neanatomsku centriranost, dok CN osovina omogućuje aktivno sudjelovanje glave u određivanju dužine i kuta. Rezultati: Mjere CN dužina osovine, CNS kut, CNTMA određene prema CN osovini jesu statistički značajno veće u vratnoj prijelomnoj skupini (83,01±6,09 mm, 128,38±6,02°, 50,00±5,86 mm) nego u kontrolnoj skupini (77,93±4,38 mm, 124,36±6,73°, 43,45±8,86 mm), na nivou p< 0,05. Razlika između vratne prijelomne i kontrolne skupine za NN´AL određene prema NN´osovini je statistički značajna (81,81±6,40 mm i 77,84±4,21mm), p= 0,001. Mjere NS kut (124,52±7,045° i 122,69±6,08°, p= 0,196) i NN´TMA (43,55±9,95 mm i 41,82±7,85 mm, p= 0,368), satistički se ne razlikuju, p> 0,05. Mjere geometrije kuka određene CN osovinom i NN´osovinom u trohanternoj prijelomnoj i kontrolnoj grupi nisu međusobno statistički različite. Rezultati za ROC analizu osjetljivosti i specifičnosti za dijagnosticiranje osoba povećanog rizika za prijelom vrata jesu: CNAL 0,762 i 0,578, CNS kut 0,571 i 0,689, CNTMA 0,69 i 0,669, NNÁL 0,548 i 0,689, p< 0,05. NS kut i NN´TMA, nemaju osjetljivosti, niti specifičnosti, p> 0,05. Za prijelome trohanternog područja bedrene kosti ROC analiza osjetljivosti i specifičnosti gore navedenim mjerama ne pokazuje statističke značajnosti, p> 0,05. Zaključak: Mjere određene aktivnim položajem glave prema vratu bedrene kosti (CNAL, CNS kut i CNTMA) dobri su testovi za dijagnosticiranje žena s povećanim rizikom za prijelom vrata bedrene kosti. Mjere određene osovinom s pasivnim položajem glave, NN´TMA i NS kut, nisu dobri za dijagnosticiranje povišenog rizika za ovu vrst prijeloma. NN´AL je granične vrijednosti. Naveden mjere geometrije kuka nisu korisne u dijagnosticiranju osoba s povišenim rizikom za trohanterne prijelome bedrene kosti, bez obzira na poziciju glave prema vratu i dijafizi bedrene kosti.
Pokazali smo u štakora posebne modulatorne učinke želučanog pentadekapeptida BPC 157 (10^g, 10ng, 10pg/kg) primijenjenog u obliku kapi za oči ili sistemski na dugotrajni (cca 3h) miotski učinak nakon ...primjene L-NAME (5mg/kg) ili L-arginina (100 mg/kg) na midrijazu uzrokovanu atropinom (2 kapi 1% atropina u svako oko, supstancije primijenjene u stanju maksimalne midrijaze), kao i na midrijazu i miozu uzrokovanu pilokarpinom (2 kapi pilokarpina u svako oko, supstancije primijenjene zajedno i u posttretmanu) te osjetljivost s obzirom na blokadu i stimulaciju NO sistema. Općenito, sve navedene supstancije koje mogu antagonizirati atropinsku i pilokarpinsku midrijazu i također s L-NAME, L-arginin i pilokarpinom uzrokovanu miozu imaju utjecaj na NO sistem. L-NAME i L-arginin miotski učinci su uglavnom paralelni (izraženiji učinak kada su primijenjeni lokalno i zajedno), ali i kompetitivni (uzrokujući nakon intraperitonealne primjene kraće vrijeme vraćanja zjenice u početno normalno stanje kod štakora koji su primili L-NAME i L-arginin zajedno). Primijenjen lokalno ili sistemski, BPC 157 nema učinka na normalnu zjenicu kada se primjeni samostalno, dok utječe na induciranu i miozu i midrijazu. Lokalno primijenjen, u štakora s normalnom zjenicom, BPC 157 povećava miotski efekt L-arginina, antagonizira miotski efekt L-NAME; u antagonizaciji atropinske midrijaze, bez obzira na vlastiti antagonizirajući potencijal, BPC 157 ima aditivni učinak primijenjen s L-argininom, s L-NAME-om i s primijenjenima zajedno L-NAME i L-argininom. Intraperitonealno primijenjen, BPC 157 skraćuje vrijeme mioze koju je uzrokovao intraperitoenalno primijenjeni L-ariginin, L-NAME i njihova kombinacija te ne utječe na njihov antagonizirajući efekt na midrijazu uzrokovanu atropinom. Također, BPC 157 antagonizira pilokarpinsku miozu (skraćujući vrijeme vraćanja u normalno početno stanje i smanjujući maksimalnu midrijazu) i midrijazu (koja kraće traje). Zaključno, atropinska midrijaza na poseban način ovisi o NO sistemu; L-NAME, blokator NOs, i L-Arginin, prekursor NO-a, uzrokuju antagonizaciju i miozu (koja se neutralizira kasnije, poništi), efekt koji do sada nije opisan u literaturi. Midrijaza uzrokovana atropinom i pilokarpinom, mioza uzrokovana s L- NAME, L-arginin i pilokarpinom mogu se, očito, antagonizirati s BPC 157 s obzirom na njegovu interakciju s NO sistemom i funkcijom sfinktera zjenice.
In living rats' pupil after either eye drops or systemic administration (intraperitoneal), we revealed particular modulatory effects after gastric pentadecapeptide BPC 157 (10pg, 10ng, 10pg/kg) as well as a common long-standing (cc 3h) miotic effect after L-NAME (5mg/kg) or L-arginine (100mg/kg), and atropine-mydriasis (2 drops of 1% atropine/eye, agents at the maximal atropine-mydriasis) and pilocarpine miosis and mydriasis (2 drops of 1% atropine/eye, agents together ori n posttretman) sensitivity to NO-system blockade and/or stimulation. In general, all these agents might counteract atropine-mydriasis and pilocarpine- mydriasis, and thereby, L-NAME-miosis, L-arginine-miosis and pilocarpine-miosis were NOsensitive. L-NAME and L-arginine miotic effects were mostly parallel (more effectiveness when applied locally and combined), but competitive (providing after intraperitoneal administration sooner returning to normal pupil size in L-NAME+L-arginine-rats). Applied locally or systemically, modulatory BPC 157 counteracting potential characterizes no influence on normal pupils when given alone while BPC 157 affects induced both miosis and mydriasis. Locally, in rat with normal pupil, BPC 157 augments the miotic effect of L-arginine, counteracts the miotic effect of L-NAME; in counteracting atropine-mydriasis, besides own counteracting potential, BPC 157 has an additive effect with L-arginine, with L-NAME and with L-NAME+L-arginine. Intraperitoneally, BPC 157 shortens the miotic effects of intraperitoneal L-arginine, L-NAME, and L-arginine+L-NAME and does not affect their counteracting effect on atropine-mydriasis. Also, BPC 157 counteract pilocarpine-myosis (shortens time and maximal mydriasis) and pilocarpine mydriasis (shorter duration). Concluding, the atropine-mydriasis depends on NO-related mechanisms in a particular way and both L-NAME, a NOS-blocker and L-arginine, a NOS-substrate, exhibit a counteraction and miosis (that could be mutually counteracted), an effect thus far undescribed; the atropine-mydriasis, L-NAME-miosis and L- arginine-miosis, may consequently be counteracted by BPC 157 due to its interactions with the NO-system and sphincter function.
Cilj. Uzimajući u obzir dosadašnje metode operativnog liječenja i dugotrajnost postoperativnog oporavka, cilj ovog istraživanja bio je potvrditi mogućnost uvođenja potpuno nove operativne tehnike ...liječenja Haglundove bolesti. Namjera je da se uvođenjem ultrazvučno vođene operativne tehnike liječenja Haglundove bolesti postigne preciznija resekcije kalkaneusa i brži postoperativni funkcionalni oporavak.
Metode. U istraživanje je uključeno 63 ispitanika podijeljenih u tri jednake skupine. Ultrazvučno asistirana operativna tehnika je uspoređivana s dosadašnjim operativnim tehnikama liječenja Haglundove bolesti, endoskopskom i klasičnom otvorenom operativnom tehnikom. Usporedba među grupama je vršena nizom funkcionalnih testova radi određivanja brzine postoperativnog oporavka, te mjerenjima rendgenoloških i ultrazvučnih snimaka radi određivanja preciznosti resekcije kalkaneusa.
Rezultati. Rezultati funkcionalnih testova pokazuju statistički značajno brži oporavak ultrazvučno asistirane i endoskopske operativne tehnike nad klasičnom otvorenom operativnom tehnikom na razini značajnosti od p<0,05, dok se ultrazvučno asistirana tehnika pokazala statistički značajno boljom nad endoskopskom tehnikom u postoperativnom vremenu korištenja štaka. Rezultati ultrazvučnog mjerenje veličine resekcije Haglundova deformiteta pokazuju da se ultrazvučno asistiranom operativnom tehnikom postiže najpreciznija resekcija kalkaneusa uz najmanji broj rezidua i recidiva.
Zaključci. Ultrazvučno vođena operativna tehnika liječenja Haglundova bolesti se može uvesti u kliničku praksu kao jedna od kirurških mogućnosti liječenja Haglundove bolesti, a s obzirom na dobivene rezultate njena primjena može ubrzati postoperativni funkcionalni oporavak i smanjiti postotak nedovoljnih resekcija.
Objective: Taking into account the current operative methods of treatment and duration of postoperative recovery, the aim of this study was to verify the possibility of introducing a completely new surgical technique for treating Haglund’s disease. The aim was to prove that the introduction of ultrasound guided operative technique for Haglund’s disease could achieve more precise resection of the calcaneus and accelerate postoperative functional recovery.
Methods: The study included 63 patients divided into three equal groups. Ultrasound assisted surgical technique was compared with current operative techniques for treating Haglund’s disease, endoscopic and conventional open surgical technique. Comparison between groups was performed by a series of functional tests to determine the rate of post-operative recovery, and measurements of plain radiographs and ultrasound images to determine the accuracy of calcaneus resection.
Results: Results of functional tests showed significantly faster recovery in group of patients operated by ultrasound-assisted and endoscopic operative technique over conventional open surgical technique at a significance level of p <0.05, while the ultrasound assisted technique showed statistically significant improvement over the endoscopic technique in postoperative time using crutches. Results of ultrasound measurement of the size of the resection of Haglund’s deformity showed that ultrasound assisted surgical technique achieves most accurate resection of calcaneus with the smallest number of residues and relapse.
Conclusions: Ultrasound assisted operative technique for treating Haglund’s disease can be introduced into clinical practice as one of the surgical treatment options for Haglund’s disease, and considering the results of its application, postoperative functional recovery could be accelerated and ultrasound assisted technique could reduce the percentage of inadequate resections.
Cilj: Ustanoviti učinkovitost resekcijske artroplastike po Kelleru uz dotatak osteotomije otvaranja u području baze prve metatarzalne kosti (RAKO) na plantarnu distribuciju opterećenje tijekom ...stajanja, utvrditi duljine i prosječnu vrijednost opterećanja tijekom faza oslonca pri hodu, te zadovoljstvo bolesnika učinjenim operacijskim zahvatom.
Materijali i metode: Bolesnike u dobi od 65 do 75 godina s jakim stupnjem hallux valgusa podjelili smo nasumce u dvije grupe od po 40 bolesnika. Prvu grupu liječili smo metodom resekcijske artroplastike po Kelleru (RAK), dok smo u drugoj grupi bolesnika dodali još i osteotomiju otvaranja u području baze prve metatarzalne kosti. Bolesnici su obrađivani prije operacije te godinu dana poslije operacijskog zahvata. Bolesnici su klinički obrađivani prema AOFAS skoru. Rendegenološki su mjereni kut hallux valgusa (HV), prvi intermetatarzlani kut (IMK 1.-2.) kut nagiba prve metatarzalne kosti (MT), veličinu resekcije proksimalne falange, kut između 1. i 5. metatarzalne kosti (IMK 1.-5.), te veličinu resekcije pseudoegzostoze. Rapored plantarnog opterećnje po tipičnim zonama izvođen je statičkom i dinamičkom pedobarografijom. Trajanje i prosječna veličina opterećenja u vremenskim intervalima od 0,1 sekunde u pojedinim fazama oslonca tijekom hoda mjerena je platformom za baropodometrijsku analizu aparatom Baropodometro Elettronico proizvođač: PSI, mjesto: Rim, zemlja podrijetla: Italija.
Rezultati su pokazali da u bolesnika operiranih RAKO metodom kut HV prosječno iznosi 16°, IMK 1.-2. MT kosti prosječno 9°, smanjenje nagiba 1MT za prosječno 2º, što odgovara vrijednostima zdrave populacije. Operacijom po RAK metodi i dalje su zaostale visoke vrijednosti navedenih parametara. Postignute anatomske promjene očitovale su se i pri statičkoj i dinamičkoj pedobarografiji, gdje se RAKO metodom značajno povećalo opterećenje u području zone 3C koja odgovara prvoj metatarzalnoj kosti, te rasterećenje lateralnog ruba stopala. Pri analizi hoda značajno je skraćeno vrijeme trajanja opterećenja pete koje je trajalo do polovice faze oslonca za razliku od prijeoperacijskih vrijednosti kod RAK metode, gdje je peta opterećena 2/3 faze oslonca Vremensko trajanje opterećenje srednjeg dijela stopala zadržalo je prijeoperacijske vrijednost, ali veličina opterećenja smanjila se za 50 posto. Vrijeme opterećenje samo prednjeg dijela stopala je značajno dulje u RAKO metodi. U području palca pri hodu također je došlo do povećanja opterećenja.
Zaključak: RAKO metodom zanačajno smo ispravili deformitete palca i prednjeg dijela stopala. Statičkom i dinamičkom pedobarografijom dokazali smo statistički značajne promijene distribucije veličine i vremenskog trajanja opterećenja stopala tijekom stajanja i faze oslonca ciklusa hoda što je za posljedicu imalo poboljšanje funkcije prednjeg dijela stopala. Došlo je i do značajnog poboljšanja kliničkog skora kod ispitanika nakon operacijske procedure RAKO metodom.
Cilj: Ustanoviti učinkovitost resekcijske artroplastike po Kelleru uz dotatak osteotomije otvaranja u području baze prve metatarzalne kosti (RAKO) na plantarnu distribuciju opterećenje tijekom stajanja, utvrditi duljine i prosječnu vrijednost opterećanja tijekom faza oslonca pri hodu, te zadovoljstvo bolesnika učinjenim operacijskim zahvatom.
Materijali i metode: Bolesnike u dobi od 65 do 75 godina s jakim stupnjem hallux valgusa podjelili smo nasumce u dvije grupe od po 40 bolesnika. Prvu grupu liječili smo metodom resekcijske artroplastike po Kelleru (RAK), dok smo u drugoj grupi bolesnika dodali još i osteotomiju otvaranja u području baze prve metatarzalne kosti. Bolesnici su obrađivani prije operacije te godinu dana poslije operacijskog zahvata. Bolesnici su klinički obrađivani prema AOFAS skoru. Rendegenološki su mjereni kut hallux valgusa (HV), prvi intermetatarzlani kut (IMK 1.-2.) kut nagiba prve metatarzalne kosti (MT), veličinu resekcije proksimalne falange, kut između 1. i 5. metatarzalne kosti (IMK 1.-5.), te veličinu resekcije pseudoegzostoze. Rapored plantarnog opterećnje po tipičnim zonama izvođen je statičkom i dinamičkom pedobarografijom. Trajanje i prosječna veličina opterećenja u vremenskim intervalima od 0,1 sekunde u pojedinim fazama oslonca tijekom hoda mjerena je platformom za baropodometrijsku analizu aparatom Baropodometro Elettronico proizvođač: PSI, mjesto: Rim, zemlja podrijetla: Italija.
Rezultati su pokazali da u bolesnika operiranih RAKO metodom kut HV prosječno iznosi 16°, IMK 1.-2. MT kosti prosječno 9°, smanjenje nagiba 1MT za prosječno 2º, što odgovara vrijednostima zdrave populacije. Operacijom po RAK metodi i dalje su zaostale visoke vrijednosti navedenih parametara. Postignute anatomske promjene očitovale su se i pri statičkoj i dinamičkoj pedobarografiji, gdje se RAKO metodom značajno povećalo opterećenje u području zone 3C koja odgovara prvoj metatarzalnoj kosti, te rasterećenje lateralnog ruba stopala. Pri analizi hoda značajno je skraćeno vrijeme trajanja opterećenja pete koje je trajalo do polovice faze oslonca za razliku od prijeoperacijskih vrijednosti kod RAK metode, gdje je peta opterećena 2/3 faze oslonca Vremensko trajanje opterećenje srednjeg dijela stopala zadržalo je prijeoperacijske vrijednost, ali veličina opterećenja smanjila se za 50 posto. Vrijeme opterećenje samo prednjeg dijela stopala je značajno dulje u RAKO metodi. U području palca pri hodu također je došlo do povećanja opterećenja.
Zaključak: RAKO metodom zanačajno smo ispravili deformitete palca i prednjeg dijela stopala. Statičkom i dinamičkom pedobarografijom dokazali smo statistički značajne promijene distribucije veličine i vremenskog trajanja opterećenja stopala tijekom stajanja i faze oslonca ciklusa hoda što je za posljedicu imalo poboljšanje funkcije prednjeg dijela stopala. Došlo je i do značajnog poboljšanja kliničkog skora kod ispitanika nakon operacijske procedure RAKO metodom.
Objects: To establish the effectiveness of Keller’s arthroplasty combined with the opening wedge osteotomy of the first metatarsal base area (RAKO) on the plantar distribution of load during standing; to establish load duration and its mean value during each stance phase of the gait cycle to establish patients’ content with the performed surgery.
Materials and methods: Patients, aged 65-75, suffering from severe hallux valgus were divided into two groups of 40. The first group was treated with Keller’s resection arthroplasty (RAK). The second group was treated with RAK combined with the opening wedge osteotomy of the first metatarsal base area. The patients were assessed before the surgery and a year after the surgery. The clinical assessment was carried out with AOFAS scoring system. Hallux valgus angle, first intermetatarsal angle (IMK 1.-2.), first metatarsal inclination angle, the extent of the proximal phalange resection, the angle between the first and fifth metatarsals (IMK 1.-5.), and the extent of the pseudoegsostosis resection, were all measured roentgenologically. Distribution of the plantar pressure over the standard regions was measured with static and dynamic pedobarography. Duration and the mean extent of the pressure for each phase of stance in the gait cycle were measured at the intervals of 0,1 second with the platform for baropodometric analysis, Baropodometro Elettronico.
Results: regarding the patients treated with RAKO surgery method show that the mean value for the HV angle is 16° and for the IMK 1.-5. is 9°, while the mean 1 MT inclination decrease is 2°; these figures correspond to those of the healthy population. Such high figures of the above-mentioned parameters could not be reached with the RAK method. Attained anatomical changes were recorded with both static and dynamic pedobarography: with the RAKO method the load increased in the region area 3C, which corresponds to the first metatarsal, while the lateral region of the foot became unloaded. Gait analysis showed that the heel pressure, which would prolong until the end of the stance phase, decreased; pre-surgical figures, or RAK method, showed that the heel pressure lasted for 2/3 of the stance phase. Middle part of the foot loading period corresponds to the pre-surgical figures, but the extent of the load decreased for 50%. Loading period of the forefoot lasts longer when the RAKO method was performed. Increased loading during walking can also be noticed in the hallux area.
Conclusion: We significantly corrected the deformity of the hallux and the forefoot by using the RAKO method. Static and dynamic pedobarography helped us prove statistically significant distribution changes concerning the extent and duration of the foot load during standing and the stance phase of the gait cycle. The results show function improvement the anterior part of the foot. Furthermore, patients' clinical score after the surgical procedure with the RAKO method was substantially improved.
Uvod:Degeneracija makule u svezi s dobi (AMD) je najčešći uzrok gubitka vida u ljudi
starijih od 50 godina u zemljama razvijenog svijeta, od čega najveći udio morbiditeta pripada
neovaskularnom ...obliku bolesti. Aktualne metode liječenja, inhibitori djelovanje čimbenika
rasta vaskularnog endotela (antiVEGF) te fotodinamska terapija verteporfinom (PDT),
ograničenog su funkcionalnog učinka te zahtijevaju dugotrajnu primjenu.
Cilj:Utvrditi bi li kombinacija liječenja intravitrealno primjenjenog bevacizumaba
(antiVEGF) i PDT-a povećala učinkovitost liječenja u odnosu na monoterapiju
bevacizumabom uz poboljšanje najbolje korigirane vidne oštrine (BCVA) i/ili manji broj
intravitrealnih reaplikacija uz produženje perioda remisije.
Ispitanici i metode: U studiju je uključeno 210 pacijenata sa neovaskularnom AMD praćenih
tijekom 2006-2009.g. Početna BCVA mjerena je u logMAR (logaritam minimalne kutne
rezolucije) jedinicama, a središnja fovealna debljina (CFT) mjerena je optičkom koherentnom
tomografijom (OCT). Pacijenti su uzorkovani u 2 jednake skupine:105 pacijenata u skupinu
(KOMB) liječenu inicijalnom kombinacijom PDT-a i intravitrealno primjenjenog
bevacizumaba (1,25mg/0,05ml), te 105 pacijenata (BEV) inicijalno liječenih samo
intravitrealno primjenjenim bevacizumabom (1,25mg/0,05ml). Tijekom perioda praćenja
svakih 6 tjedana u ukupnom trajanju od 3 godine, određivani su BCVA i CFT te je dodatno
intravitrealno primjenjivan bevacizumab u obje skupine počevši od 12. tjedna nakon inicijalne
terapije i to u slučaju aktivnosti bolesti ili recidiva. Dobiveni BCVA i CFT nakon 1., 2. i 3.
godine praćenja uspoređivani su sa početnim vrijednostima unutar svoje skupine pojedinačno
te između skupina KOMB i BEV. Uspoređen je također broj primjenjenih intravitrealnih
aplikacija bevacizumaba na navedenim kontrolnim periodima praćenja između obje skupine. Rezultati:101 pacijent u KOMB skupini i 100 pacijenata u BEV skupini kompletiralo je
period praćenja od 1 godine, 91 pacijent (KOMB i BEV) tijekom 2 godine i 82 pacijenta
(KOMB) i 80 pacijenata (BEV) tijekom 3 godine. Početne vrijednosti BCVA i CFT između
skupina nisu se statistički razlikovale. Nakon 3 godine praćenja u obje skupine pacijenata
došlo je do značajnog poboljšanja (p<0,01) BCVA u odnosu na početnu vrijednost: za 0,132
logMAR (KOMB) i 0,116 logMAR (BEV) tijekom 1. godine; za 0,092 logMAR (KOMB) i
0,096 logMAR (BEV) tijekom 2. godine; za 0,091 logMAR (KOMB) i 0,106 logMAR
(BEV) tijekom 3.godine. Također je došlo do značajnog smanjenja CFT (<0,01) za 55
mikrona (KOMB) i 50 mikrona (BEV) tijekom 1. godine; za 57 mikrona (KOMB) i 53
mikrona (BEV) tijekom 2. godine; za 52 mikrona (KOMB) i 60 mikrona (BEV) tijekom
3.godine. U međusobnoj usporedbi tijekom korespondentnih intervala praćenja tijekom1.,2. i
3. godine ovo poboljšanje nije dovelo do značajne razlike u BCVA niti u CFT između KOMB
i BEV skupina. Tijekom 1. godine u KOMB skupini primjenjeno je prosječno 3,36 injekcija, a
u BEV skupini 4,26 injekcija što je statistički značajno manje (p<0,0001). Tijekom prve dvije
godine broj primjenjenih injekcija u KOMB skupini bio je 6,68, a u BEV skupini 7,19
(p=0,035). Tijekom tri godine praćenja u KOMB skupini primjenjeno je 9,95 injekcija, a u
BEV skupini 10,4 što nije bilo statističko značajno manje (p=0,143). Tijekom perioda
praćenja zabilježeno je 5 puknuća retinalnog pigmentnog epitela u BEV skupini, 10 odvajanja
stražnje staklovine (PVD) u KOMB, a 12 PVD-a u BEV skupini.
Zaključak: Kombinirano liječenje neovaskularne AMD postiglo je jednako učinkovite
rezultate u poboljšanju BCVA i CFT, uz značajno manji broj intravitrealnih aplikacija
bevacizumaba tijekom prve dvije godine praćenja i jednako dobar sigurnosni profil liječenja.
Introduction: Age-Related Macular Degeneration is a leading cause of severe visual loss in
population over 50 in Western countries with neovascular subtype accounting for the most of
severe cases. Available treatment modalities including Vascular Endothelial Growth Factor
inhibitors (antiVEGF) and verteporfin photodynamic therapy (PDT) are of limited efficiency
and require prolonged treatment.
Aim: To investigate whether PDT combined with intravitreal bevacizumab (antiVEGF)
would result in increased treatment efficiency in comparison to bevacizumab monotherapy in
terms of better best corrected visual acuity (BCVA) and/or reduced need for intravitreal
bevacizumab injections.
Participants and methods: 210 patients included in the study were followed-up from 2006-
2009. Baseline BCVA was measured in logMAR units (logarithm of minimal angle
resolution), and central foveal thickness (CFT) was determined by optical coherence
tomography (OCT). Patients were randomly assigned to 2 equal groups: at baseline 105
patients in combination group (KOMB) received a single session of PDT combined with
intravitreal bevacizumab (1,25mg/0,05ml), while 105 patients (BEV) received only
intravitreal bevacizumab (1,25mg/0,05ml). During 3 year follow-up period at 6 week intervals
BCVA and CFT were checked and patients retreated with intravitreal bevacizumab starting
from the week 12 post initial therapy, in case of persistent leakage or leakage reoccurrence.
The BCVA and CFT results obtained at 1, 2 and 3 year intervals were compared to baseline
values within groups and between groups at the corresponding follow-up intervals. Number of
required intravitreal injections was also compared between groups at the corresponding
follow-up intervals. Results:101 patients in KOMB group and 100 patients in BEV group completed the 1 year
follow-up, 91 patients in (KOMB and BEV) completed 2 year follow-up, and 82 patients
(KOMB) and 80 patients (BEV) completed 3 year follow-up. There was no statistical
difference in BCVA and CFT at baseline between groups. At 3 year follow-up a significant
improvement in BCVA (p<0,01) compared to baseline was observed within both groups:
0,132 logMAR (KOMB) and 0,116 logMAR (BEV) increase at 1 year; 0,092 logMAR
(KOMB) and 0,096 logMAR (BEV) increase at 2 years; 0,091 logMAR (KOMB) and 0,106
logMAR (BEV) increase at 3 years. A significant decrease in CFT was also observed within
both groups (<0,01): 55 microns (KOMB) and 50 microns (BEV) decrease at 1 year; 57
microns (KOMB) and 53 microns (BEV) at 2 years; 52 microns (KOMB) and 60 microns
(BEV) at 3 years. These improvements did not result in statistically significant difference in
BCVA and CFT between groups at corresponding follow-up intervals at 1, 2 and 3 years.
During first year a total of 3,36 injections was given in KOMB group which was significantly
less (p<0,0001) when compared to total number of 4,26 injections given in BEV group.
During first 2 years a total number injections given in KOMB group was 6,68 and in BEV
group 7,19 (p=0,035). During the 3 year period 9,95 injections were given in KOMB group
while 10,4 injections were given in BEV group (p=0,143). 5 retinal pigments epithelium rips
were noted in BEV group, 10 posterior vitreous detachments were observed in KOMB and 12
in BEV groups.
Conclusion: PDT combined with intravitreal bevacizumab has resulted in non-inferior visual
treatment outcome to bevacizumab monotherapy with significantly smaller number of
required intravitreal injections during first 2 years of treatment. Safety profile was comparable
between groups.
Uvod:Degeneracija makule u svezi s dobi (AMD) je najčešći uzrok gubitka vida u ljudi
starijih od 50 godina u zemljama razvijenog svijeta, od čega najveći udio morbiditeta pripada
neovaskularnom obliku bolesti. Aktualne metode liječenja, inhibitori djelovanje čimbenika
rasta vaskularnog endotela (antiVEGF) te fotodinamska terapija verteporfinom (PDT),
ograničenog su funkcionalnog učinka te zahtijevaju dugotrajnu primjenu.
Cilj:Utvrditi bi li kombinacija liječenja intravitrealno primjenjenog bevacizumaba
(antiVEGF) i PDT-a povećala učinkovitost liječenja u odnosu na monoterapiju
bevacizumabom uz poboljšanje najbolje korigirane vidne oštrine (BCVA) i/ili manji broj
intravitrealnih reaplikacija uz produženje perioda remisije.
Ispitanici i metode: U studiju je uključeno 210 pacijenata sa neovaskularnom AMD praćenih
tijekom 2006-2009.g. Početna BCVA mjerena je u logMAR (logaritam minimalne kutne
rezolucije) jedinicama, a središnja fovealna debljina (CFT) mjerena je optičkom koherentnom
tomografijom (OCT). Pacijenti su uzorkovani u 2 jednake skupine:105 pacijenata u skupinu
(KOMB) liječenu inicijalnom kombinacijom PDT-a i intravitrealno primjenjenog
bevacizumaba (1,25mg/0,05ml), te 105 pacijenata (BEV) inicijalno liječenih samo
intravitrealno primjenjenim bevacizumabom (1,25mg/0,05ml). Tijekom perioda praćenja
svakih 6 tjedana u ukupnom trajanju od 3 godine, određivani su BCVA i CFT te je dodatno
intravitrealno primjenjivan bevacizumab u obje skupine počevši od 12. tjedna nakon inicijalne
terapije i to u slučaju aktivnosti bolesti ili recidiva. Dobiveni BCVA i CFT nakon 1., 2. i 3.
godine praćenja uspoređivani su sa početnim vrijednostima unutar svoje skupine pojedinačno
te između skupina KOMB i BEV. Uspoređen je također broj primjenjenih intravitrealnih
aplikacija bevacizumaba na navedenim kontrolnim periodima praćenja između obje skupine. Rezultati:101 pacijent u KOMB skupini i 100 pacijenata u BEV skupini kompletiralo je
period praćenja od 1 godine, 91 pacijent (KOMB i BEV) tijekom 2 godine i 82 pacijenta
(KOMB) i 80 pacijenata (BEV) tijekom 3 godine. Početne vrijednosti BCVA i CFT između
skupina nisu se statistički razlikovale. Nakon 3 godine praćenja u obje skupine pacijenata
došlo je do značajnog poboljšanja (p<0,01) BCVA u odnosu na početnu vrijednost: za 0,132
logMAR (KOMB) i 0,116 logMAR (BEV) tijekom 1. godine; za 0,092 logMAR (KOMB) i
0,096 logMAR (BEV) tijekom 2. godine; za 0,091 logMAR (KOMB) i 0,106 logMAR
(BEV) tijekom 3.godine. Također je došlo do značajnog smanjenja CFT (<0,01) za 55
mikrona (KOMB) i 50 mikrona (BEV) tijekom 1. godine; za 57 mikrona (KOMB) i 53
mikrona (BEV) tijekom 2. godine; za 52 mikrona (KO
PDF
