Benediktinski kraljevski samostan ( monasterium regale ) sv. Ivana Evanđelista ( sancti Iohannis Apostoli et Evangeliste ) u Biogradu na Moru utemeljen je 1060. godine. Nakon mletačkoga razaranja ...Biograda 1125. i preseljenja njegovih redovnika na obližnji Pašman samostan je promijenio ime u samostan svetih Kuzme i Damjana ( monasterium sanctorum Cosme et Damiani de Monte ). Njegov je najveći i najvažniji posjed bio Rogovo u biogradskom zaleđu, zbog čega je često nazivan rogovskim , a samostanska zajednica Rogovskom opatijom. Tim se nazivom objedinjuje i biogradska i pašmanska dionica njezine povijesti. Istraživanjem topografsko-toponimijske problematike i posjedovnih odnosa Rogovske opatije ustanovljene su dvije glavne skupine samostanskih posjeda. S jedne su strane posjedi na kopnu (Biograd, Bošana, Bubnjani, Bućina/Bučina, Diklo, Doljani, Dračani, Dubrovica/Dubrava, Gorica, Jagodnje, Jasenje/Jasenica, Jošani, Kamenjane, Lišani, Miranje, Nabrežje, Puntamika, Rača/Narak, Rasohatica, Raštani, Rogovo, Rogovšćica, Sidraga, Sikovo, Skradin, Sošina, Šibenik, Tinj, Tustica, Vransko blato / Vransko jezero, Vrbica, Zadar, Zidine/Zidić), a s druge posjedi na otočnom dijelu (Žirje, niz posjeda na Pašmanu, posjedi na Ugljanu u mjestu Ugljanu). U radu se analiziraju posjedi Rogovske opatije na skradinskom području, ali i na teritoriju Sidraške županije, nad kojim je jurisdikciju imala Skradinska biskupija. Dodatno se ističu problemi vezani za jurisdikciju između Rogovske opatije i te dijeceze.
The Benedictine royal monastery ( monasterium regale ) of St. John the Evangelist ( sancti Iohannis Apostoli et Evangeliste ) in Biograd na Moru was founded in the year 1060. After the Venetian destruction of Biograd in 1125 and the relocation of its monks to the nearby island of Pašman, the monastery was renamed after Sts. Cosmas and Damian ( monasterii sanctorum Cosme et Damiani de Monte ). Due to its largest estate, Rogovo, it was called “rogovski,ˮ encompassing both its historical episodes, the Biograd and Pašman periods. Through the investigation of the topographical and toponymic issues and the ownership relationships of Rogovo Abbey, two main groups of monastery estates were identified: those on the mainland and those on the island part. This work presents the estates that Rogovo Abbey had in the Skradin area (including one mill) and within the jurisdiction of the medieval Skradin Bishopric, for example, in Jošani and Bubnjani. The connections between Skradin and its associated area on one side and Rogovo Abbey on the other date back to the 12th century. In the privilege of Pope Innocent VI in 1358, which takes the monastery of Sts. Cosmas and Damian under the protection of St. Peter and confirms its privileges and all its possessions, two mills are mentioned, one of which is located in Skradin ( unum molendinum in Scardona ). The same mill is mentioned in the bulls of Pope Lucius III in 1183 and 1188 and in the privilege of Clement III. Skradin's property fits perfectly into the organization of Benedictine monasteries in Western Europe, which regularly had mills in their possession and activities, whether operated manually, by wind, or by water, for milling grain or processing olives. The need for a mill is even stipulated in the Rule of St. Benedict ( Regula sancti Benedicti ), Chapter 66. Preserved historical testimonies about the connections and relationships between the Skradin church hierarchy and Rogovo Abbey are not numerous, but what we have sheds interesting light on the subject. In the records of the lawsuit between Skradin Bishop Damian (1303–1309) and Rogovo Abbot Ivan II (1306–1320 /?/) from August 12, 1308, to February 6, 1309, over debts, non-payment of church fees, episcopal tithes, and disrespect for the bishop, it is evident that the excommunication of Rogovo Abbot Ivan II had a significant impact. This severe penalty against Rogovo Abbot Ivan II was proclaimed on December 27, 1308, in the presence of Ban Pavle I Bribirski and his son Juraj II, Bishop Martin of Šibenik, and others. With the fall of Skradin and the broader Skradin area to the Ottomans, Rogovo Abbey lost its estates and rights.
Rad ukazuje na pronađene fragmente iz samostana benediktinki Sv. Roka u Rijeci čije se arhivsko gradivo danas nalazi u samostanu Sv. Danijela u Abano Terme u Italiji, gdje su riječke redovnice ...izbjegle nakon Drugog svjetskog rata. Od tri pronađena, članak opisuje jedan glagoljski fragment na uglatoj glagoljici kojemu pristupa kroz paleografsku, kodikološku, teološko i liturgijsko-povijesnu analizu. Donosi se transliteracija teksta i zaključuje se da je fragment pripadao brevijaru iz razdoblja kraja 14. ili 15. stoljeća te da je vezan uz liturgijsko svetkovanje sv. Martina biskupa i ispovjednika. Pronalazak fragmenta smješta se u dosadašnje spoznaje o liturgijsko-jezičnoj povijesti Rijeke i iznose se hipoteze o načinu na koji je dospio u samostan riječkih benediktinki, zajednicu koju se smatra latinaškom.
In the thus far unexplored archives of the monastery of the Benedictine nuns of St. Rochus in Rijeka, which have been located at the Monastery of St. Daniel in Abano Terme, Italy, since the exodus of Italians from lands annexed by Croatia in the aftermath of World War II, a corpus of three previously unknown fragments consisting of two fragments written in the Glagolitic script in Old Church Slavonic and one in the Latin script in Latin was discovered. These fragments were found in a book related to the management of Franjo Knežić’s endowment for the construction of the monastery. This paper analyses one of the Glagolitic fragments. The fragment, which is written in angular Glagolitic script, is
analysed from the palaeographic, codicological, theological, and liturgical-historical perspective. The transliteration of the text is provided, and it is concluded that the fragment came from a breviary from the end of the 14th or from the 15th century, and that it was related to the liturgical celebration of St. Martin, Bishop and Confessor. The discovery of the fragment is placed within the context of the liturgical-linguistic history of Rijeka, and hypotheses on the way in which it came to be in the possession of the Benedictine nuns from Rijeka, who were considered a Latin monastic community, are formed.
U radu se analiziraju četiri slike iz hrvatske barokne baštine koje prikazuju Mariju u tipu Bezgrješnoga začeća, prepoznatu kao Gnadenbild iz benediktinskoga liceja u Freisingu u Njemačkoj (1704.) – ...slika u franjevačkom samostanu u Zagrebu (18. stoljeće), dvije slike u uršulinskom samostanu u Varaždinu (18. stoljeće) te slika na oltaru u kapeli sv. Vida u Varaždinu (1733.). Skulptura Bezgrješne iz liceja smatra se izgubljenom od sredine 19. stoljeća, a njezin izgled poznat je prema slikama i grafikama nastalima po uzoru na izvornik ili daljnje kopije, većinom na području Bavarske. U tom kontekstu, hrvatski primjeri najvjerojatnije su nastali osloncem na grafičke predloške, a zbog svoje rijetkosti na ovim područjima svojevrsna su posebnost unutar domaće likovne baštine 18. stoljeća.
Milenij za nama Begić, Klara; Čizmin, Anastazija
Crkva u svijetu,
2023, Volume:
58, Issue:
Suppl. 1
Journal Article
Open access
Prošlost samostana sv. Marije obilježena je jakim, samozatajnim ženama koje su snagu crpile iz Božje Riječi, štiteći samostan i benediktinski način života. U ovom izlaganju dat ćemo pregled jedanaest ...stoljeća povijesti samostana sv. Marije u Zadru kroz lik i djelo jedanaest opatica. Zajedničko im je da su, nakon određenih teških političkih i ekonomskih situacija, u stabilnijem razdoblju života samostana, pristupale značajnijim građevinskim zahvatima. Opatica Lampredia spominje se 920. godine, a od Ciccine obnove 1066. godine samostan kontinuirano opstoji. Opatica Vekenega u XII. stoljeću donacijom kralja Kolomana gradi kapitularnu dvoranu i zvonik. U XV. stoljeću zvonik je temeljito obnovljen, a nakon požara krajem stoljeća gradi se gotičko-renesansni trijem. U XVI. stoljeću opatica Donata Nassi pristupa obnovi crkve koja dobiva renesansna obilježja. U XVIII. i XIX. stoljeću obnovljena je unutrašnjost crkve. Posljednju obnovu samostana, srušenog i spaljenog u Drugom svjetskom ratu, vodi opatica Benedikta Braun.
The past of the St. Mary's Monastery is marked by strong, self-denying women who drew their strength from the Word of God, protecting the Monastery and the Benedictine way of life. In this presentation we are giving an overview of eleven centuries of history of the St. Mary's Monastery in Zadar through the description of the character and work of eleven abbesses. All of them have in common the fact that after certain difficult political and economic situations, in a period of the Monastery's life with more stability, they undertake significant construction works. Abbess Lampredia is mentioned in 920, and since Cicca's restoration in 1066, the Monastery exists incessantly until today. Abbess Vekenega in the 12th century, and with the donation from King Coloman, is building the chapter room and the bell tower. In the 15th century, the bell tower is thoroughly restored, and after the fire at the end of the same century, a Gothic-Renaissance porch is built. In the 16th century, the abbess Donata Nassi starts the restoration of the church, which is given Renaissance features. In the 18th and 19th centuries, the interior of the church is restored. The most recent reconstruction of the Monastery is led by the abbess Benedikta Braun after it was demolished and burned in the Second World War.
Sudbina ramsko-sinjskih franjevaca koji su se 1698. na svome imanju u Čitluku pokraj Sinja suprotstavili osmanskoj vojsci koju je predvodio Mustafa-paša Daltaban relativno je dobro poznata iz ...kroničarskih opisa. Većina fratara izgubila je život, a gvardijan ramskog, tj. sinjskog samostana fra Pavao Vučković odveden je u osmansko sužanjstvo. O njegovoj se sudbini ipak dugo nije ništa znalo, tako da je pismo, otkriveno u proljeće 2015. u Državnom arhivu u Veneciji, koje je on poslao iz zatočeništva u Urfi (danas Şanlıurfa u Turskoj, nekoć drevna Edesa), prekinulo dugo razdoblje strepnje oko njegove sudbine. Pismo je fra Pavao uputio svome bratu, serdaru Tadiji, zatim sinovcima, rodbini i prijateljima. Više je zanimljivih okolnosti koje su pismom rasvijetljene, a neke prethodne tvrdnje o njegovoj sudbini poslije zarobljavanja dovedene su u pitanje.
Redovništvo se u Crkvi kao organizirana zajednica javlja nakon 313. godine, tj. nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu. Na redovništvo u Hrvatskoj imali su utjecaj i Zapad i Istok, Zapadna i Istočna ...Crkva, tj. i Katolička i Pravoslavna Crkva. Redovništvo u Senju i okolici ostalo je vjerno Zapadu, ali od Istoka baštini glagoljicu i staroslavensko (starohrvatsko) bogoslužje zbog kojih je odigralo važnu ulogu lokalnih, nacionalnih pa i svjetskih razmjera. Benediktinci su došli na senjsko područje u 12. stoljeću i imali svoje opatije u Svetom Jurju, Senjskoj Dragi i Senju. Templari su došli u Senj u 12. stoljeću, franjevci stoljeće kasnije, a dominikanci u 14. stoljeću. Pavlinski samostani u Ljubotini (danas Spasovac) i Vlaškoj dragi (danas Sveta Jelena) datiraju iz 14. stoljeća, a njihova prisutnost u samom Senju zabilježena je 1634. godine. Oko 1622. godine u Senju su počeli na kratko vrijeme djelovati augustinci. Kada je riječ o materijalnoj potpori redovnicima, posebno su se istaknuli Frankopani, a nakon njih kralj Matijaš Korvin i njegovi nasljednici na prijestolju. Od ženskih redovničkih zajednica koje se javljaju kasnije, u Senju je zabilježeno djelovanje milosrdnica (u 19. i 20. stoljeću), sestara Presvetog Srca Isusova (u 20. stoljeću), sestara družbe "Immaculata" (u 20. stoljeću) i franjevki (također u 20. stoljeću). Redovničke zajednice na ovom prostoru dale su veliki doprinos u vjerskom smislu, ali i u odgoju, širenju pismenosti i kulture, razvoju gospodarstva i graditeljstvu. Odlaskom sestara Presvetog Srca Isusova iz Senja 1997. godine prekinut je tisućljetni kontinuitet redovničkog života i rada u Senju i njegovoj bližoj okolici.
Na temelju sadržajne raščlambe litanija i sanktorala dvosveščana dominikanskoga graduala iz Badijske zbirke franjevačkoga samostana Male braće u Dubrovniku (Badija IV, XII) te analize pisma, notacije ...i dekoracije korigira se njegova dosadašnja datacija (14/15. st.) na sedamdesete godine 13. stoljeća, dok se Zadar nameće kao sigurno mjesto njegove upotrebe u liturgiji. S obzirom na prisutnost sv. Platona u dodanome sloju zadarskih svetaca, taj se gradual i pripadni mu četverosveščani antifonar (Badija III, V, X, XI) svrstavaju u negdašnji inventar dominikanskoga zadarskog samostana, koji je, prvotno posvećen sv. Platonu, bio ukinut 1807. g. Od liturgijskih knjiga što ih je taj važan dalmatinski samostan posjedovao dosad je jedino bio poznat misal iz 14. st., koji se pod signaturom R-14 čuva u samostanu benediktinki sv. Marije u Zadru.
Na osnovu arhivskih podataka i historiografije iznosi se argumentacija u prilog tvrdnji da je crkva sv. Venerande u Starom gradu Baru zapravo pripadala samostanu dumni sv. Andrije. Temeljem nalaza ...arheoloških istraživanja i komparativnih metoda nastoji se rekonstruisati izgled crkve i samostanskog kompleksa smještenog uz zidine urbanog prostora koji je predstavljao sastavni dio sakralnog horizonta nadbiskupskog sjedišta. Egzemplarno su analizirana punomoćja jedne redovnice iz Bara. Radom se predlaže preimenovanje titulara samostanske crkve u sv. Andriju.
The monastery structure with a church called St. Veneranda, a complex of buildings in Bar, has been archaeologically researched, restored, and conserved on several occasions. It rests on a fortification within the older city, between its sacral topography centers. For St. Andrew, the Apostle and the renaming of the cult of the monastery church - which is now dedicated to the saint Venera according to an uncertain tradition - a key indicator is the work of Vincenzo Corronelli from 1703. This author, speaking about the location of the only city well, most probably refers to the information of Archbishop of Bar Andrija Zmajević from 1688. There are scarce sources of nuns from Bar in the late Middle Ages and the monastery of St. Andrew is mentioned only in the second half of the 16th century. Feast of St. Andrew the Apostle remained in the memory of the citizens of Bar in the 16th century as one of the most tragic events. Whether this event had a share in the collective memory of the commune to such an extent as to influence the determination of the cult of the nunnery is not attested by known sources. Also, according to the available data, it is not known whether the monastery mentioned in 1570 belonged only to nuns of one order or one class, but further research could shed light on these issues. It is certain that the agglomeration of St. Andrew in Bar, located in a prominent position between the configuration of the city walls, the cathedral, and the complex of the Franciscan monastery, overlooking the out-of-city religious shrines, is connected with the Benedictine nuns. The Gothic appearance of the facade of its main church, the interior, separate portals, several attached and adapted buildings for various purposes indicate a significant property foundation of the abbey. The presence of nuns testifies to the imagery and deep layers of urbanity. The procurations of a nun from Bar were analyzed on an exemplary basis. Finally, historical sources from 1579 and 1613 suggest how the fulcrum of female spirituality in Bar has been extinguished.
U radu se razmatra dosad neobjavljen inventar posjeda ženskoga benediktinskog samostana sv. Katarine u Zadru iz 1599. godine, koji je pohranjen u Arhivu samostana benediktinki sv. Marije u Zadru. U ...inventaru su jasno naznačeni prostorni položaj, veličina, prihodi i koloni na posjedima ženskoga benediktinskog samostana sv. Katarine u Zadru u 16. stoljeću, a njihovom analizom nastojat će se prikazati gospodarski aspekti te redovničke zajednice, koja je u svoje redove primala isključivo pripadnice zadarskoga građanskog staleža. Podatci s kraja 16. stoljeća usporedit će se s izvješćem samostanskih prokuratora o samostanskim posjedima za razdoblje 1562. – 1564. godine iz arhivskoga fonda Državnoga arhiva u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia) te dosad objavljenim rezultatima istraživanja.
The author analyzes unpublished inventory of the Benedictine monastery of St Catharine in Zadar that dates back to 1599. The inventory is kept in the Archives of the Benedictine monastery of St Mary in Zadar. Since this inventory precisely registers geographical location, size, incomes, and workers (serfs) on the possessions of the female Benedictine monastery of St Catharine in the sixteenth century, the author analyzes economic aspects of the monastery community that accepted only women Zadar bourgeoisie social stratum. Moreover, inventory data from the late sixteenth century is compared with the report of monastery’s procurators from the period between 1562 and 1564, which is presently kept in the State Archives in Venice.
PDF
