Obavještajne pogreške pobuđuju zanimanje šire znanstveno-stručne javnosti zadnjih osamdeset godina i prema određenim procjenama najistraživanija su tema iz područja obavještajnih studija. Temeljna ...funkcija istraživanja pogrešaka obavještajnih službi usmjerena je partikularno prema unapređenju obavještajnog djelovanja, odnosno minimiziranju obavještajnih pogrešaka u cjelini. Međutim, to područje karakterizira nedostupnost izvornih, to jest primarnih podataka iz srca obavještajne institucije i neposredni uvid u sve faze obavještajnog procesa što predstavlja kontroverzno mjesto u provedbi objektivnog, nepristranog i spoznajnog znanstvenog istraživanja. Unatoč nedostupnosti
primarnih podataka, znanstvenici i eksperti iz područja obavještajnih studija koriste se sekundarnim izvorima koji su rezultat institucionalnih istraga koje države provode nakon pojave obavještajne pogreške. Stoga u ovome radu utvrđujemo mogu li se obavještajne pogreške
istraživati znanstveno ili analize obavještajnih pogrešaka imaju karakteristike stručne analize.
Intelligence failures have aroused the interest of the general scientific and professional public for the past eighty years and, according to certain estimates, are the most researched topic in the field of intelligence studies. The basic function of investigating intelligence failures is directed in particular towards improving intelligence activities, ie minimizing these failures as a whole. However, this area is characterized by the unavailability of primary data from the heart of the intelligence institution and direct insight into all phases of the intelligence process, which is controversial in the implementation of objective, impartial and cognitive scientific research. Despite the lack of primary data, scientists and experts in the field of intelligence studies use secondary sources that are the result of institutional investigations conducted by states after the occurrence of an intelligence failure. Therefore, this paper determines whether intelligence failures can be scientifically analysed, or whether these analyses have features of an expert analysis.
Središnji je cilj rada ustanoviti u kojoj je mjeri i na koje načine koncept izravne demokracije bio tema znanstvenog i stručnog istraživačkog interesa u okviru hrvatske političke znanosti. Analiza je ...obuhvatila članke objavljene u politološkim znanstvenim i stručnim časopisima u razdoblju od 1990. do 2020. godine. Glavni je nalaz provedene analize da je izravna demokracija bila na marginama istraživačkih interesa hrvatske politologije. To je posebice vidljivo ukoliko se opseg tematiziranja izravne demokracije usporedi s tematiziranjem različitih institucija predstavničke demokracije. Hrvatska politologija primarno je fokusirana na model predstavničke demokracije, a tek sporadično se bavi izravnom demokracijom. Dodatno, provedena analiza pokazuje da hrvatski politolozi na izravnu demokraciju dominantno gledaju negativno, te su vrlo oprezni prema njenom eventualnom češćem korištenju u hrvatskoj politici.
Kada se u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća pokušala konstituirati, znanost o kulturi (Science of Culture) predstavljala se je kao reformska znanost. Ona je bila reformska ponajprije u smislu ...emancipacije od metafizike i teologije, ali također i u smislu društvenog napretka (E. B. Tylor). Znanost o kulturi, koja se pokušala zasnovati kao kohezijsko mjesto za sve društveno-humanističke znanosti i postati reformska, postala je u konačnici interpretativna znanost (C. Geertz). Tako shvaćena znanost o kulturi također ima reformatorski afinitet. U radu se – nakon osvrta na devetnaestostoljetnu znanost o kulturi – donose temeljne odrednice Geertzove teorije kulture i postliberalne teologije, koja se uvelike zasnovala upravo na Geertzu. Konačno, izlaže se reformski potencijal interpretativne znanosti o kulturi i postliberalne teologije.
Slijedom promjena u području sveučilišnog obrazovanja i niza novih zadaća suvremenih informacijskih ustanova u ovom se radu promišljaju mogući iskoraci prema sustavnom sveučilišnom obrazovanju i ...stalnom stručnom usavršavanju informacijskih stručnjaka. Neosporno je da je moguće uspoređivati i pronalaziti zajedničke karakteristike obrazovnih programa u području informacijske znanosti, bibliotečne znanosti, bibliotečne i informacijske znanost te programa koje nude tzv. i-schools. Uz to niz je novih ponuditelja obrazovnih programa za upravljanje ogromnim količinama podataka, ekonomiju informacija, digitalne biblioteke, i drugih u kojima sadržaji iz bibliotekarstva (na primjer, organizacija informacija, pretraživanje informacija, informacijsko ponašanje, informacijska pismenost) mogu imati bitno značajniju ulogu. Cilj rada je ukazati na trendove u europskom sveučilišnom prostoru s aspekta obrazovanja bibliotekara i drugih informacijskih stručnjaka te potaknuti na iznalaženje optimalnih rješenja unutar lokalnih, bosansko-hercegovačkih okolnosti. Namjera nam je ukazati na potrebu sustavnog promišljanja i djelovanja koje bi uvažavalo tradicionalno shvaćene kompetencije i kritički sagledalo nove mogućnosti s ciljem osmišljavanja atraktivnih i održivih sveučilišnih programa i programa kojima se stečene kompetencije nadograđuju novima. Ti programi trebaju biti dovoljno fleksibilni da odgovore na potrebe novih izazova poput, na primjer, upravljanja novom Univerzitetskom bibliotekom. Temeljem iskustva iz nedavno završenog Erasmus + projekta EINFOSE, nastojimo izdvojiti ključna pitanja za buduće rasprave i odluke.
Aktualnost misli Friedricha Nietzschea ogleda se u kritici masovne kulture, društva, države te znanstvenih metoda koje su kasnije imale značajan utjecaj na diskurs moderne. Masovna kultura temelj je ...moderne društvene realnosti kao snage dekadencije i nihilizma, koja unazađuje autentičnu, a stvara mediokritetsku kulturu. Nietzsche se protivi »kulturi« koja podrazumijeva transcendenciju i sublimaciju »prirode« u oblike »moralnih« ideala i poziva na prirodno življenje, bez štetnih kulturnih utjecaja koji su prepreka za vođenje zdravih ljudskih života. Ideja nihilizma, prisutna u kulturi, relevantna je za našu suvremenost jer se očituje kao gubitak osjećaja dubine ili značaja života sâmog koji je, kao i priroda, kaos, bez strukture i bez empirijskoga dokaza. Za razumijevanje znanstvene revolucije i njezinoga zapanjujuće razornog tempa u visokotehnološkim laboratorijima našega globalnog istraživačkog ekosistema, aktualna je Nietzscheova perspektiva koja demistificira znanost, u prvom redu pozitivizam i naturalizam, posvećenu nametanju istine temeljene na znanstveno verificiranom znanju. Znanstvena tumačenja i konstrukcije napori su da se ovlada prirodom i »humanizira« ju se, prilagodbom kaosa prirode našim antropomorfnim očekivanjima, potrebama i brigama, čineći tako kaotičnu prirodu predvidljivom. Radom se dokazuje da je Nietzscheova kritika kulturalizma i naturalizma utemeljena na viđenju života »posljednjega čovjeka« koji odbacuje kulturu samonadvladavanja i umanjuje strah od neizvjesnog i iznenadnog, te živi u okviru stvarnosti kakvu predočava znanstvena zajednica. U životu suvremenog čovjeka volja za životom samo se održava jer joj nedostaje volja za moć.
The topicality of Friedrich Nietzsche’s thought is reflected in his critique of mass culture, society and the state, and scientific methods, which later had a significant impact on modern discourse. Mass culture is the foundation of modern social reality as a force of decadence and nihilism that degrades the authentic and creates a mediocre culture. Nietzsche opposed a “culture” that implies a transcendence and sublimation of “nature” into the forms of “moral” ideals, and he called for a natural life without harmful cultural influences that are an obstacle to a healthy human life. The idea of nihilism present in culture is relevant to our time because it manifests as a loss of depth or meaning in life itself, which, like nature, is chaos, without structure or empirical evidence. To understand the scientific revolution and its impressively devastating pace in the high-tech laboratories of our global research ecosystem, relevant is Nietzsche’s perspective aimed at demystifying science, especially positivism and naturalism, which seek to impose truth based on scientifically verified knowledge. Scientific interpretations and constructions are efforts to control and “humanise” nature by adapting chaos to our anthropomorphic expectations, needs, and concerns and making chaotic nature predictable. The paper shows that Nietzsche’s critique of culturalism and naturalism is based on the vision of the life of the “last man human” who rejects the culture of self-overcoming and dismantles reduces the fear of the uncertain and sudden and lives enframed in reality as presented by the scientific community. In the life of the contemporary human being, the will to live is merely maintained because he lacks the will to power.
Cilj je rada analiza imena poljskih sveučilišta, instituta Poljske akademije znanosti,
središnjih institucija znanstvenoga sustava, i imena programa potpore Nacionalnoga
centra znanosti (Narodowe ...Centrum Nauki, NCN), koji čine krematonimiju
poljske znanosti. Utvrđen je imenski status tih imena, istaknuti su najvažniji
pojmovi teorije politike imenovanja te navedena formalna i pragmatična dimenzija
te politike, kao i njezin mogući sofisticirani ili implicitni karakter. U radu
se govori i o pravnoj osnovi za imenovanje poljskih sveučilišta i visokih učilišta,
a predložena je i klasifikacija modela imenovanja. Raspravlja se o pravnoj osnovi
za imenovanje instituta Poljske akademije znanosti i strukture njihovih imena.
Imena programa potpore NCN-a predstavljena su kao tipični slijed imenovanja.
U radu se promišlja novovjekovni odnos čovjeka prema Bogu, prirodi i znanosti uz pomoć nekih značajnijih mislilaca toga vremena. Stvaranje novovjekovne slike svijeta započinje samopostavljanjem ...čovjeka u samosvjestan subjekt koji postaje reprezentant svih bića u smislu njihove predmetnosti – čovjek kao mjera svih stvari – i ujedno središnje i najvažnije biće Univerzuma. Čovjek to postiže stvaranjem novih vrijednosti, koje ne stoje nasuprot starih vrijednosti, već nove vrijednosti utemeljuje na novom bitku, bilo da je riječ o tvrdnji – »znanje je moć« (Bacon); akciji samosvjesnog subjekta – »mislim dakle jesam« (Descartes); »volji za moć u vječnom vraćanju istoga« (Nietzsche); apsolutnom duhu »svjetske povijesti« (Hegel); oslobođenom radu kao »znanstvenom radu« (Marx) i, naposljetku, o znanstveno-tehničkom umu. U tom samopostavljanju novovjekovni subjekt lišava prirodu svakog dostojanstva i teleologije čineći je isključivo predmetom eksploatacije, a postavljanjem ovozemaljskog života kao sredstva za ostvarenje najviših vrijednosti »volje za moć« negira postojanje biblijskog Boga i sam želi postati »Bog« na zemlji uz pomoć znanosti koja dopire do prvih uzroka prirodnih pojava i mogućnosti stvaranja umjetnih bića bez Božje mudrosti. Današnje znanstveno-kibernetičko doba pokazuje da novovjekovni subjektivizam završava u »volji za moć« znanstveno-tehničkog uma koji društvo, prirodu i prirodu u čovjeku objektivizira čineći ih sredstvima svoga samosvršnog samorazvoja.
The aim of the paper is to rethink the modern relationship of man towards God, nature and science. The creation of a modern image of the world begins with the self-positioning of man as a self-aware subject who becomes a representative of all beings in the sense of their objectivity – man as the measure of all things. Man achieves this by creating new values, which do not stand in opposition to old values, but he bases new values on a new battle, whether it is about »knowledge is power« (Bacon); to the action of a self-aware subject – »I think therefore I am« (Descartes); »the will to power in the eternal return of the same« (Nietzsche); the absolute spirit of »world history« (Hegel); freed work as »scientific work« (Marx) and finally the scientific-technical mind. In this self-positioning of the modern subject, he deprives nature of all dignity and teleology, making it exclusively an object of exploitation, and by positioning earthly life as a means to achieve the highest values, the »will to power« denies the existence of the biblical God and wants to become »God« on earth with the help of science that reaches the first causes of natural phenomena and the possibility of creating artificial beings without God’s wisdom. Today’s scientific-cybernetic era shows that modern subjectivism ends in the »will to power« of the scientific-technical mind, which objectifies the nature of society and man, making them the means of his self-fulfilling self-development.
Cilj rada naslovljenog Geneza post-istine. Politika i znanost je analizirati pojam i fenomen post-istine te ponuditi moguće određenje toga pojma. Metodologija rada temelji se na trima međusobno ...povezanim momentima koji su povoljno utjecali na nastajanje jednog takvog planetarnog fenomena, a to su politički, znanstveni te filozofski moment. Prvi dio rada donosi generalno određenje fenomena post-istine, isprva na temelju lingvističkih uvida koji nam pomažu da proniknemo u samu esenciju navedene sintagme. Politički kontekst, privilegirano mjesto javne sfere, pokazuje problematičan suodnos istine i politike, koje su često u antitetičkom odnosu. Prvi dio rada odgovara na pitanje o nastanku same sintagme post-istine, koja je uvjetovana društveno-političkim kontekstom. U drugom dijelu rada idemo korak dalje te ukazujemo na činjenicu kako se doba post-istine inspirira na skepsi u, društveno gledano, privilegirani oblik spoznaje, a to je onaj znanstveni. U nekoliko suvremenih primjera skepse u suvremenu znanost (cjepiva, klimatske promjene, ravnozemljaške teze) pokazujemo kako navedene antiznanstvene pozicije povoljno djeluju na generiranje pogleda na svijet nakon-istine. Nije riječ samo o epistemičkoj sumnji nego o jednom sveobuhvatnom momentu skepse koja je i psihološki utemeljena a transponirana je u širu javnu sferu. Zaključna razmatranja u sintetičkoj formi rezimiraju saznanja do kojih smo došli vezano za genezu post-istine.
The article titled The Genesis of Post-Truth. Politics and science aims to analyse the concept and the phenomenon of post-truth and offer a possible definition thereof. Our methodology is based on three interconnected moments that have had a favourable impact on the emergence of such a planetary phenomenon; specifically the political, the scientific and the philosophical moment. The first part of the artcile provides a general definition of the phenomenon of post-truth, firstly based on linguistic insights that help explore deeper the very essence of the phenomenon. The political context, a privileged place of the public sphere, shows the problematic relationship between the truth and politics, which are often in an antithetical relationship. The first part of the article answers the question on the origin of the phrase post-truth itself, conditioned by the socio-political context. In the second part of the article, we go a step further and point out the fact that the post-truth era is inspired by scepticism in the socially privileged form of knowledge, the scientific one. Through several contemporary examples of skepticism in modern science (vaccines, climate change, flat-earth theses), we demonstrate how those anti-scientific positions have had a favourable effect on generating a view of the post-truth world. It is not just an epistemic doubt, but a comprehensive moment of scepticism that is both psychologically based and transposed into the wider public sphere. The concluding considerations summarize in a synthetic form, the knowledge we have reached related to the genesis of post-truth.
Cilj ovog rada jest ukazati na važnost koncepta otvorene znanosti te istaknuti povezanost i primjenu te globalne ideje unutar sektora visokog obrazovanja. U radu će se istaknuti brojne europske ...inicijative koje se razvijaju među različitim organizacijama s ciljem zagovaranja otvorene znanosti. Naglasak u radu stavit će se na ideju otvorenosti u znanosti te važnost vrijednosti koje promiče inicijativa Europsko sveučilište u odnosu na zadanu temu.
Metodologija. Ovim radom nastoji se kroz studiju slučaja Knjižnično-dokumentacijskog centra Ekonomskog fakulteta Zagreb (EFZG) pokazati kako je moguće, slijedeći primjere dobre prakse, približiti se integrativnom pristupu otvorene znanosti unutar akademske zajednice.
Ograničenje rada je u tome da je riječ o studiji slučaja jedne organizacije – Ekonomskog fakulteta Zagreb i Knjižnično-dokumentacijskog centra – na temelju čega se ne mogu izvoditi valjani zaključci za ukupan visokoškolski prostor u Hrvatskoj, s obzirom na pristup i djelovanje vezane za koncept otvorene znanosti.
Originalnost. Originalnost ovoga rada u tome je što koristeći recentnu literaturu stranih i hrvatskih stručnjaka o otvorenoj znanosti i visokom obrazovanju donosi prikaz teme s aspekta jedne visokoškolske knjižnice.
Društveni utjecaj i praktična primjena ovog rada očituju se u potrebi promoviranja koncepta otvorene znanosti u visokom obrazovanju navodeći trenutnu praksu na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pripadajuće mu visokoškolske knjižnice koja nastoji usvojiti model „otvorenosti“ kroz različite aktivnosti i brojne projekte.
Climate change is genuinely global, dominantly intergenerational, and takes place in a setting where our prescriptive theories are weak. This “perfect moral storm” poses a profound challenge to ...humanity. This book explains the storm, how it makes sense of our current malaise, and why better ethics can help. This book argues that despite decades of awareness, we are currently accelerating hard into the climate problem in a way that defies standard explanations. It claims that this suggests that our current focus on the scientific and economic questions is too narrow, and that the tendency to see the political problem as a traditional tragedy of the commons facing nation states is too optimistic. Instead, the key issue is that the current generation, and especially the most affluent, are in a position to pass on most of the costs of their behavior (and especially the most serious harms) to the global poor, future generations and nonhuman nature. This tyranny of the contemporary is a deeper problem than the traditional tragedy of the commons. Moreover, the book argues that this diagnosis helps to explain both the past failures of international climate policy (e.g., the “shadow solutions” of Kyoto and Copenhagen), and the current push towards geoengineering. Part of the solution, it argues, is better public ethics. We must work harder on articulating both the ethical problem, and moral constraints on solutions. In addition, there is a role for “defensive” moral and political philosophy, aimed at preserving the quality of public discourse.
PDF
