V rimski pravni literaturi se na številnih mestih, kjer bi pričakovali definicije, nahajajo etimologije. Te je v dela rimskih klasičnih pravnikov vnesla stoiška filozofija, ki je sledila ...helenističnemu učenju o naravni zvezi med realijami in njihovimi poimenovanji. Antične etimologije so zasledovale druge namene kot moderna znanstvena etimologija, saj so bile predvsem orodje za umevanje sodobnosti. V pravniških spisih so etimologije nastopale v didaktični, historizirajoči, pravnopolitični, legitimizirajoči in dogmatični funkciji. Avtor obravnava etimološki argument v kontekstu slogovnih značilnosti rimskega pravnega jezika, ki je bil izpostavljen vplivom govorništva. Po prikazu virov pravnoetimološkega gradiva in primerov najtehtnejših pravniških etimologij se avtor opredeli do vprašanja, ali je etimologija vplivala na pravno dogmatiko. Izkaže se, da so bile etimologije le eno od številnih skupnih mest (topoi) pravnoargumentacijske zakladnice, katerih izključen vpliv na dogmatiko je mogoče zagovarjati le v zelo omejenem obsegu. Na pravne etimologije ni mogoče gledati kot na trivialnosti, ki bi šibile kvaliteto prizemljene rimske jurisprudence. Kot verodostojne priče prvobitnih pravnih prepričanj ter kot odsev pravniškega jezikovnega habitusa so bile spričo didaktične in mnemotehnične vrednosti v evropski pravni znanosti navzoče vse do 18. stoletja.
Straipsnyje glaustai pristatomi Žygimanto Liauksmino (1597-1670) gyvenimo ir kūrybos svarbiausi bruožai. Svarbiausiame jo darbe „Iškalbos praktika, arba retorikos meno taisyklės“, skirtame oratoriaus ...kalbos analizei, juntama stipri atgimimo epochos dvasia. Jis kritikuoja įsigalėjusį barokinį kalbos stilių, kelia gimtosios kalbos vartojimo svarbą, reikalauja plėtoti mokslą ir meną pagal gamtos dėsnius. Mokslininko nuomone, visur turi vyrauti logika, blaivus protas ir nuoseklumas. Ž. Liauksmino darbe jaučiama tam tikra scholastinės argumentacijos kritika. Jis daug prisidėjo prie iškalbos, mokslinių ginčų teorijos, mokslinio mąstymo ir kalbos kultūros ugdymo.
Nikola Visković jedan je od najeminentnijih pravnih teoretičara Hrvatske i bivše Jugoslavije. Najpoznatiji je po svojoj integralnoj teoriji prava, koja nastoji pravnu pojavu objasniti izučavajući ...njezine tri dimenzije – društvene odnose, vrijednosti i pravne norme. Značajan dio njegovog opusa predstavlja i bavljenje tumačenjem prava. Između tumačenja prava i integralne teorije postoji niz poveznica, a između ostalog i stav pravnog kulturalizma, kao smjera integralističke misli, da je predmet tumačenja svako pravno-relevantno ponašanje, a ne samo pravna norma, kao što smatra tradicionalno usmjerena normativistička misao. Kao glavne teze na kojima počiva Viskovićeva teorija tumačenja možemo navesti: osnovna funkcija tumačenja jest utvrđivanje više mogućih značenja jednog nejasnog i/ili višeznačnog pravnog akta i opredjeljenje za jedno – najpovoljnije značenje; pravne akte tumače svi pravni subjekti koji su intelektualno sposobni da shvate, tj. da rekonstruiraju ili konstruiraju značenja pravnih akata; pravo je proces međuljudskog komuniciranja, a tumačenje je jedna od završnih radnji u tom procesu; svaka pravna pojava tumači se pomoću više metoda; do najpogodnijeg značenja pravnih pojava dolazi se pomoću vrijednosno-teleološke metode, itd.
Tema je našega rada izraživanje uzročnosti, navlastito njezina argumentativna vrijednost u konstrukcijama kao s’il échoue, c’est qu’il n’apprend pas ses leçons. Valja napomenuti da je vrsta ...konstrukcija ako P, Q opaziva kada je ako P činjenična, tj. kada propozicija P ne izražava nužno hipotezu, kao što je to općenito slučaj, nego činjenicu koja se je dogodila ili će se dogoditi. Tako nalazimo dopusne, suprotne, dopunske i emfatične sustave ako P, Q, ali u kontekstu našeg rada posvetit ćemo se samo uzročnim ako-konstrukcijama. Naš je rad strukturiran u tri dijela: prvo ističemo funkcioniranje uzročnosti u činjeničnim ako-konstrukcijama, zatim enuncijativno držanje generirano uzročnošću i, na kraju, samoprikazivanje govornika u francuskim uzročnim nehipotetičkim konstrukcijama.
Može li upotreba jezičnih sredstava, poput metafore, ironije i hiperbole, u svrhu uvjeravanja, biti „preuvjerljiva“, tj. može li pro(e)mašiti svoj retorički cilj? Odnosno, može li se kombinacijom ...takvih sredstava ipak pretjerati te tako govornike (i sklone čitatelje) obvezati na djelovanja koja nisu bila zamišljena kao ishod uvjeravanja? U ovom se radu istražuju semantičke i pragmatične promjene u primjeni metaforičke engleske poslovice You cannot have your cake and eat it u kontekstu Brexita u britanskom javnom diskursu u razdoblju od 2016. do 2019. Na početku tog razdoblja tadašnji ministar vanjskih poslova Boris Johnson i drugi zagovornici Brexita modificiraju tu poslovicu u tvrdnju „We can have our cake and eat it“, koja utjelovljuje jasnu potporu Brexitu i njegovim navodnim koristima za Veliku Britaniju; čak je jedno vrijeme odredila smjer u kojem se kretala percepcija javnosti o pregovorima između UK-a i EU-a. S vremenom je postala predmet pretjerane hvale s jedne strane, te poruge s druge strane, a u posljednje je vrijeme, kako se čini, izgubila znatan dio svoje uvjerljivosti. U radu se tvrdi da je Johnsonova modifikacija poslovice u početku uspješno oživjela njezino metaforično značenje i uokvirila ju u hiperboličkom retoričkom kontekstu, ali da je isto tako zagovornike Brexita usmjerila na očekivanje ishoda „sve ili ništa“ kako u odnosu na narativ sukoba o EU-u tako i u odnosu na narativ unutarnje britanske političke rasprave. Prema tome, retorički uspjeh može nametnuti argumentativne (i političke) obveze koje govornik možda nije predvidio i koje mogu biti u suprotnosti s njegovim željenim ishodom uvjeravanja.
Prema stajalištu Europskog suda za
ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) načelo supsidijarnosti jedno je od
temeljnih načela na kojima se temelji konvencijski nadzorni sustav. Konkretno
to znači ...da je mehanizam zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda
uspostavljen Konvencijom supsidijaran u odnosu prema nacionalnim sustavima
zaštite ljudskih prava. U radu se ističe protek vremena u kojem su sve strane u
sudskim postupcima morale shvatiti i prihvatiti važnost primjene Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i Ustava Republike Hrvatske u
postupcima pred redovnim sudovima. Važnost ova dva dokumenta konkretizira se
kroz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava,
koji su svojom
ulogom interpretatora Konvencije, odnosno Ustava jasno definirali sadržaje
pojedinih ustavnih i konvencijskih prava, sloboda, jamstava i načela te
stvorili putokaz za njihovu kvalitetniju zaštitu. Prednosti isticanja povreda konvencijskih
i ustavnih prava već tijekom postupaka pred redovnim sudovima nesporna je, a u
radu se ističe i njihova obveznost, u situacijama kada stranke svojim
zahtjevima teže doći pred sudove na tim instancama. Autorice, baveći se
karijerno ustavnim i konvencijskim pravom, prate razvoj prakse ovih sudova,
posebno Ustavnog suda, pa tako i uviđaju pooštravanje kriterija i jednog i
drugog suda za meritorno odlučivanje u pojedinačnim predmetima. U radu se
stavlja naglasak na odluke Ustavnog suda i ESLJP-a u kojima je došlo do
izražaja načelo supsidijarnosti. Pojašnjava se važnost ustavne tužbe i položaj
ustavnog sudovanja u odnosu na redovne sudske postupke te se naglašava prijelaz
Ustavnog suda na ustavnu argumentaciju umjesto redovnosudske, koja je prevladavala
u ranijoj ustavnosudskoj praksi. U tom se kontekstu sagledava i uočava još
uvijek nedovoljno „korištenje“ ustavnosudskih i konvencijskih argumenata i
pogrešna argumentacija ustavne tužbe i zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava
redovnim žalbenim razlozima.
The ECtHR’s position is that the
subsidiarity principle is one of the
fundamental principles upon which the supervisory system of the Convention is
based. This specifically means that the mechanism for the protection of human
rights and fundamental freedoms established by the Convention is subsidiary to
national human rights protection systems. This paper focuses on the period when
all parties in
court proceedings had to understand and accept the importance of the
application of the Convention for the Protection of Human Rights and
Fundamental Freedoms, as well as of the Constitution of the Republic of Croatia
in proceedings before ordinary courts. The importance of these two documents is
expressed in the decisions of the Constitutional Court of the Republic of
Croatia and those of the European Court of Human Rights, which, with their role
as interpreters of the Convention and of the Constitution respectively, clearly
defined the contents of individual constitutional and Convention rights,
freedoms, guarantees and principles, and created guidance for their better
protection. The advantages of stressing violations of Convention and
constitutional rights, even during proceedings before ordinary courts, are
indisputable,
and this paper also stresses their obligatory nature, in situations where
parties strive with their requests to appear before courts of these instances.
The authors, who have been dealing with constitutional and Convention law
throughout their careers, have followed the development of the case law of
these courts, especially of the Constitutional Court, and thus noticed the
development of stricter criteria of both courts when deciding on the merits in
individual cases. In this paper, the authors focus on Constitutional Court and
ECtHR decisions where the principle of subsidiarity is more prominent. They
clarify the importance of a constitutional complaint, as well as the status of
constitutional adjudication compared to ordinary court proceedings, and the
shift of the Constitutional Court to constitutional argumentation in place of
the argumentation of an ordinary court, which prevailed in the earlier
jurisprudence of the Constitutional Court. In this context, it is possible to
still perceive the insufficient “usage” of Constitutional Court and Convention
arguments, as well as the incorrect
argumentation of the constitutional complaint and of references to the European
Court with regular appellate reasoning.
Argument a contrario Keršić, Marin
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
07/2022, Volume:
59, Issue:
2
Paper
Open access
Argument a contrario jest argument koji se učestalo koristi u sudskoj praksi, ali i u svakodnevnom zaključivanju. Iako se argument možda čini kao jedan od jednostavnijih, otvara prostor za brojna ...teorijska i praktična pitanja, među kojima ističemo sljedeća: pitanje uvjerljivosti zaključivanja po suprotnosti, odnosa argumenta s drugim argumentima i tumačenjem (prije svega, argumentom analogije, suženim, doslovnim i proširenim tumačenjem i ciljnim tumačenjem) te pitanje odnosa sa „šutnjom“ normotvorca. Strukturno, autor u radu prvo u uvodu prikazuje pojam i karakteristike argumenta. Nakon toga, objašnjavaju se varijante argumenta: interpretativna i produktivna (prema Guastiniju) te slaba i jaka (prema Peczeniku). Rad nastavlja s analizom i formalizacijom strukture argumenta, uz poseban osvrt na jaku i slabu pragmatičku negaciju i njihov utjecaj na zaključivanje a contrario. Iznesena shvaćanja potom su prikazana u odlukama Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Na temelju iznesenoga, autor u radu iznosi zaključke relevantne za pravnu znanost, a potencijalno i za sudačko rasuđivanje.
U ovome je radu analizirana govorna izvedba i argumentacija sedmero hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu koji su izabrani na izborima 2013. i ponovno 2014. godine. Analiza govorne izvedbe ...prema fonetskom statusu pokazala je da dvoje zastupnika ima disfoničneglasove, da svi zastupnici imaju dostatnu dikciju, troje ih ima izgovorne mane, petero izgovorne pogreške te šestero izvrsnu ili dobru izražajnost. U političkim je govorima najvažnije sredstvo
uvjeravanja etos govornika, stoga i zastupnici u Europskom parlamentu koriste svaku priliku da u svojim govorima istaknu vlastitu vjerodostojnost i stručnost. Analiza argumentacije također je pokazala da osim političkih tvrdnji, zastupnici koriste i vrijednosne te da tvrdnje potkrepljuju najčešće statističkim podacima, toposima i primjerima. Najzastupljenije argumentacijske pogreške su zanemarivanje alternativa, ad populum i non sequitur. Iz učestale
uporabe etosa, toposa, argumentacijske pogreške ad populum te posebice patosa, posredno se može zaključiti da su zastupnici više usmjereni prema biračkom tijelu nego svojim kolegama u Europskom parlamentu, što je mogući razlog uspješnosti ovih zastupnika na izborima za Europski parlament.
Svrha ovoga rada bila je pridonijeti modelu pripreme učenika za aktivno argumentiranje u demokratskom društvu i naglasiti ulogu nastavnika u raspravama u učionici /1/. 245 studenata iznijelo je svoje ...mišljenje u Upitniku o dijalogu i argumentaciji. Cilj istraživanja bio je ispitati mišljenje studenata (budućih nastavnika) o argumentiranju. Rezultati pokazuju da studenti na pozitivniji način ocjenjuju područja argumentiranja u školi s aspekta odnosa između njezinih dionika, s tim da je najbolje ocijenjen odnos između učenika; oni koji imaju najviše znanja o konceptu argumentiranja pozitivno ocjenjuju to da uključivanje u različite aktivnosti u društvu razvija koheziju, dijalog i argumentiranje. Studenti s boljom procjenom važnih karakteristika nastavnika za argumentaciju pokazuju veće razumijevanje za poticanje školskih aktivnosti koje doprinose razvoju dijaloga.
The study is addressing the topic of reading literacy development through symmetrical peer interaction. Reading literacy is treated as one of the key competencies influencing academic success as well ...as efficient participation in modern society. For that reason it is considered as an important tool in education and individual development. In continuation with previous results concerning the effectiveness of symmetrical peer interaction (an interaction which all the participants enter without a competence needed to complete the task they are faced with) this study broadens our knowledge about its effects on reading literacy development. Having in mind the importance of the first few years of education for the reading skills development, the research focuses on first- and fourth-graders. Besides that, preceding results about symmetrical interaction effects do not offer direct data about its effectiveness at the ages before the decentration process is over, which was the additional motive to look at the role of this interaction type in the new competence development at the aforementioned ages. The aims of this study were: (1) to explore if (and in which way) children can develop reading literacy skills through joint activity within symmetrical interaction; (2) to check if reading literacy can develop through symmetrical interaction at the ages before the decentration process is finished; (3) to look at the difficulties children are faced with during the starting phases of reading literacy development and to investigate if they can be reduced through this kind of interaction. The sample consisted of first- and fourth-graders from Belgrade schools. The reading tasks (77 tasks in total) used in the study were taken from the school workbooks – Jezičke školice 1 Language schools 1, Jezičke školice 4 Language schools 4, Razumem šta čitam 5 I understand what I read 5. The research was done applying both quantitative and qualitative methods. In the first phase 147 first-graders and 173 fourth-graders were examined. According to the first phase results, the pairs of children (with the same score in the pre test) for the main phase were formed and tasks for each pair were chosen. In total, 40 pairs (20 per age) were selected, so that there were 10 pairs of poor readers and 10 pairs of average readers at each age level. In addition to that, there was a control group of 40 children. Using the first phase results, for each pair we have chosen 5 tasks which were in their zone of proximal development. During the second phase children were firstly asked to complete these tasks individually, and immediately after to make it together with a peer. Children from the control group worked on the tasks only individually. After the two weeks pause all the children were retested individually. Using IRT (Item Response Theory) analysis and doing logical analysis of the tasks, we have made the scale of reading literacy development for the first four grades. The analysis revealed that the scale levels differ in a way that the operation which a child can perform on the text is the same as the operation done on the previous level, but it can be done on more complex texts and at the same time he/she can use a text in a qualitatively more complex way if its complexity is not higher than on the previous level. The study results revealed that there is the effect of symmetrical peer interaction on reading literacy development only among poor readers (at both ages only poor readers progressed; the average readers groups remained at the same level), which leads us to the conclusion that the competence development can be fostered by symmetrical peer interaction even before the decentration process is over. The analysis using the data from all phases of research demonstrates that symmetrical interaction primarily fosters better use of already developed competencies, but it does not encourage new competence development. Another important conclusion is that the effect of this interaction type on reading literacy development at the studied ages is the result of the opportunities for confirmation of one’s own opinion, but not the effect of discussing different opinions, which is expected to lead to the knowledge coconstruction. Finally, the qualitative analysis confirmed that delayed development of reading competence can be the result of the lack of motivation to read and think about the read texts. Apart from the results directly connected with the main research questions, our qualitative findings point at different aspects of peer interaction, which were not in the study focus, but are of special interest for understanding the role of social interaction in the learning process. Firstly, we emphasized the role of feedback (which can come from the teacher) about the correctness of children’s proposal in learning through this kind of interaction, especially in the cases when children start the discussion proposing different wrong answers. Also, our data indicate that argumentation can have an important role in building collaboration among partners, which should be further investigated, as the scientific focus is primarily put on cognitive aspects of argumentative activities (its role in task solving). Finally, having in mind the already demonstrated importance of critical, argumentative discussion for learning, one of the important finding concerns the tendency of some children to avoid expressing the disagreement with a peer and discussion of divergent opinions, in order to retain “good social relationship”. In addition to the relevance of the presented findings and conclusions for developmental psychology, its implications for the educational practice are carefully elaborated in the presented work.
Rad se bavi mogućnostima podsticanja razvoja čitalačke pismenosti kroz simetričnu vršnjačku interakciju. Čitalačka pismenost jedna je od ključnih kompetencija, kako za akademski uspeh, tako i da produktivno učešće u savremenom društvu, zbog čega se smatra osnovnim sredstvom obrazovanja i individualnog razvoja. Nadovezujući se na dosadašnje nalaze o razvojnoj delotvornosti simetrične vršnjačke interakcije (interakcije u koju svi učesnici ulaze bez kompetencije potrebne da reše zadatak sa kojim su suočeni), ova studija proširuje saznanja o njenim efektima na domen razvoja čitalačke pismenosti. S obzirom na značajnu ulogu prvih godina školovanja u ovladavanju čitanjem, ovo istraživanje fokusira se na decu prvog i četvrtog razreda. Osim toga, dosadašnji nalazi o delotvornosti simetrične vršnjačke interakcije ne nude direktne podatke o njenim efektima na uzrastima na kojima proces decentracije nije završen, što je bio dodatan motiv da se bavimo ulogom ovog vida interakcije u razvoju novih kompetencija na pomenutim uzrastima. Ciljevi rada bili su: (1) da se ispita na koji način deca, kroz zajedničku aktivnost u simetričnoj interakciji, mogu razvijati čitalačku pismenost; (2) da se proveri da li se i na koji način čitalačka pismenost može unapređivati kroz simetričnu interakciju i na uzrastima na kojima proces decentracije još uvek nije završen; (3) da se omogući uvid u teškoće sa kojima se deca suočavaju tokom početnih faza ovladanja čitanjem i utvrdi da li se one mogu ublažiti kroz ovaj tip vršnjačke interakcije. Uzorak su činila deca prvog i četvrtog razreda osnovnih škola iz Beograda. Korišćeni su zadaci koji ispituju razumevanje pročitanog teksta iz zbirki Kreativnog centra – Jezičke školice 1, Jezičke školice 4, Razumem šta čitam 5 (ukupno 77 zadataka). Istraživanje je sprovedeno kombinovanom primenom kvantitativne i kvalitativne metode. U prvoj fazi istraživanja ispitano je 147 dece prvog i 173 dece četvrtog razreda. Na osnovu rezultata te faze formirani su parovi (sa istim skorom na pretestu) i odabrani zadaci za glavnu fazu istraživanja. Odabrano je ukupno 40 parova dece (po 20 na svakom uzrastu), tako da je na svakom uzrastu bilo po 10 parova dece niskog postignuća na skali čitalačke pismenosti i 10 parova dece prosečnog postignuća na ovoj skali. Uz to, formirana je kontrolna grupa (40 dece). Za svaki par odabrano je po 5 zadataka koji su, prema rezultatima prve faze, bili u njihovoj zoni narednog razvoja. Tokom druge faze deca su najpre samostalno, a potom i u paru rešavala odabrane zadatke. Deca iz kontrolne grupe rešavala su iste zadatke samostalno. Dve nedelje nakon toga, sva deca su bila retestirana, kada su ponovo individualno rešavala zadatke. Primenom TSO (teorije stavskih odgovora) i logičkom analizom korišćenih zadataka napravljena je skala razvoja čitalačke pismenosti tokom prva četiri razreda osnovne škole. Analiza zadataka je pokazala da se nivoi skale međusobno razlikuju, tako da je operacija koju dete može primeniti na tekstu na jednom nivou čitalačke pismenosti istovetna operaciji koju je moglo primeniti na prethodnom nivou, s tim da je sada može primeniti na složenijem tekstu, a takođe može koristiti tekst na kvalitativno složeniji način ukoliko on nije složeniji nego ne prethodnom nivou. Rezultati su pokazali da efekat simetrične vršnjačke interakcije na razvoj čitalačke pismenosti postoji samo kod dece niskog postignuća (na oba uzrasta napredovala su samo deca niskog početnog postignuća, dok su deca prosečnog postignuća ostala na istom nivou), na osnovu čega možemo reći da se korišćenje kompetencija kroz simetričnu interakciju može unaprediti i pre nego što je proces decentracije završen. Uporedna analiza podataka iz svih faza istraživanja pokazala je da simetrična interakcija prvenstveno podstiče bolje korišćenje već postojećih kompetencija, a najčešće ne učestvuje u izgrađivanju novih. Još jedan od važnih zaključaka ovog istraživanja jeste da efekat ovog vida interakcije na razvoj čitalačke pismenosti na ispitivanim uzrastima prvenstveno potiče od prilika da se kroz dijalog sa vršnjakom utvrdi ispravnost sopstvenog mišljenja, a ne od prilika da se o različitim mišljenjima diskutuje, kako bi se nova znanja i kompetencije na taj nač
PDF
