U Zagrebu pored brojnih javnih kulturnih ustanova i niza drugih kulturnih organizacija u neprofitnom i profitnom sektoru djeluje i 15 javnih centara za kulturu. Njihov je nastanak i kasniji rad ...odreðen specifičnim kulturnim politikama koje su se razvijale nakon Drugog svjetskog rata. U tranzicijskom razdoblju javni kulturni centri ostaju bez jasne pozicije i uloge u kulturnom sustavu te se stoga ovaj rad bavi pitanjem kako voditelji tih institucija konstruiraju uloge kulturnih centara. Provedeni su polustrukturirani intervjui u devet kulturnih centara, a tematskom je analizom izdvojeno šest tema vezanih za ulogu i svrhu tih institucija u Zagrebu: dostupnost kulture, stvaralaštvo i posredovanje, prvi ulazak u kulturu, (re)produkcija zajednice, javni servis te koristan ostatak. Prve su četiri teme vezane uz kulturne paradigme izvrsnosti, demokratizacije kulture i kulturne demokracije i pokazuju da nisu nestale, nego još uvijek imaju djelatnu ulogu. Posljednje dvije teme signaliziraju krizu kulturnih centara u tranzicijskom i posttranzicijskom vremenu koja se tiče društvene baze te pozicije u okvirima javnih politika. Ti uvidi omogućuju nam razumijevanje lokalnih reakcija na društvene, kulturne i političke promjene te nam otkrivaju kako se kulturni centri nose s problemom legitimacije i pronalaženja svrhe u novom kulturnom sustavu.
Autori polaze od Ranciereovih teza o ideologijskom konsenzusu u društvenim znanostima kako bi istražili je li tranzitologija nestala iz hrvatske politologije. Istraživanje se temelji na ...tranzitologijskim prilozima koji su objavljeni u hrvatskome politološkom časopisu Politička misao u posljednja tri desetljeća. U članku se pokazuje da je hrvatska tranzitologija dio sveobuhvatnog konsenzusa o podudarnosti demokracije i kapitalizma nastaloga 1989. U istraživanju povijesti i stanja hrvatske tranzitologije u desetljeću poslije prvih višestranačkih izbora primjenjuje se Ranciereovo shvaćanje (liberalne) metapolitike. U istraživanje drugog desetljeća tranzitologije autori koriste Ranciereovo shvaćanje "konsenzusne demokracije" koja razvija težnju ka istovjetnosti političke forme i društvenog stanja. Pokazuje se da hrvatska tranzitologija u drugoj fazi smatra da konsolidaciju demokracije treba objasniti uvođenjem "nepolitičkih čimbenika" kao što su pravna država, civilno društvo i demokratska politička kultura. Svi se oni mogu podvesti pod Ranciereovo shvaćanje konsenzusne demokracije jer se pomoću nje kani ostvariti spomenuta istovjetnost. Kako se danas čini da je tranzitologija zastarjela, u članku se pokazuje da hrvatska tranzitologija još živi kroz identifikaciju devijacija i nedostataka hrvatskog društva. To postiže tako što svako odstupanje od normativnih ideala tranzicije prevodi u "nefunkcionalno", odnosno u "ime problema" (Ranciere), koji treba neku unaprijed definiranu (reformsku) intervenciju. Tako se u nju unose teleologijski elementi kojima se iznova potvrđuje želja da povijest završi u univerzalnoj tvorbi koju čini neraskidiva veza demokracije i kapitalizma.
The authors use Ranciere's theses on the ideological consensus in the social sciences, to confirm or refute ‘the end of transitology’ in Croatian political science. The research is based on articles published in the Croatian political science journal Politička misao in the three decades after the first multiparty elections in Croatia. The authors show that Croatian transitology is part of a comprehensive consensus on the complementarity of democracy and capitalism that emerged in 1989. The analysis of Croatian transitology, in the decade after the first multi-party elections, is based on Ranciere's concept of (liberal) metapolitics. To explore the second decade of transitology, the authors use Rancier’s concept of ‘consensual democracy’ which aspires to achieve identity between political form and the state of social relations. Croatian transitology of the second decade holds that the consolidation of democracy should be explained/supported by the introduction of 'non-political factors' such as the rule of law, civil society and democratic political culture. All these factors can be subsumed under Ranciere's understanding of consensual democracy because they are intended to achieve the condition of identity. Although at present, transitology may seem obsolete, the article shows that (Croatian) transitology still lives a slightly different life by identifying various deviations and shortcomings in Croatian society. It achieves this by translating any deviation from the normative ideals of transition into a 'non-functional' or 'name of the problem' (Ranciere), which then needs some predefined (reform) intervention. In this way we have teleological elements which reaffirm the desire for history to end in a universal formation made up of the unbreakable bond of democracy and capitalism.
Autori u radu analiziraju konsocijacijsku demokraciju kao poseban model demokracije za podijeljena društva. Budući da u podijeljenim društvima postoji više društvenih segmenata, primjena mehanizama ...majoritarne demokracije može ugroziti manjinske segmente i time poprimiti antidemokratski karakter. U radu se definira konsocijacijski model demokracije, vrši se usporedba između konsocijacijske, konsenzusne i većinske demokracije te se ispituje postojanje ovoga modela na normativnoj razini u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da postoje oprečna mišljenja treba li konsocijacijsku demokraciju primijeniti u Bosni i Hercegovini, u radu se dokazuje da na normativnoj razini konsocijacijska demokracija postoji kroz ispitivanje postojanja društvenih segmenata i četiri temeljna načela konsocijacijske demokracije u domaćemu pravnom poretku: velike koalicije vođa svih društvenih segmenata,
autonomije segmenata, načela razmjernosti i veto mehanizma za zaštitu društvenih segmenata. Analizom se dokazuje da mehanizmi konsocijacijske demokracije, posebno često osporavani mehanizam veta, nisu vodili do uspostave tiranije manjine. Postupak po vitalnome nacionalnom interesu kao svojevrstan veto mehanizam u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine primijenjen je u približno 90 % slučajeva od najbrojnijega društvenog segmenta u Bosni i Hercegovini. Stoga ključno pitanje nije treba li konsocijacijsku demokraciju primijeniti, nego kako unaprijediti učinkovitost konsocijacijskih mehanizama radi ostvarenja stabilne demokracije.
U radu se analiziraju koncepcije kulturnih centara u okviru modernih paradigmi kulturnih politika u Hrvatskoj u duljem razdoblju. Kako se pokazuje, raznolike svrhe i koncepti kulturnih centara ...izražavali su s jedne strane konkretne kontekstualne okvire, a s druge specifične ciljeve koje su formulirali različiti politički i društveni akteri. Kulturni centri nastaju i kao prostori diseminacije kulturnih i političkih ideja i kao prostori proizvodnje, pa stoga objedinjuju napetosti i kontradikcije koje su ugraðene u njihovu strukturnu poziciju izmeðu kulturnih politika i proizvodnje kulture odozgo te kulturnog djelovanja i proizvodnje kulture odozdo. U inicijalnom razdoblju formuliranja moderne (graðanske) nacionalne politike i kulture za vrijeme ilirskog pokreta kulturni centri imaju izraženu diseminacijsku ulogu, meðutim vrlo ograničena dosega. Od prijeloma 19. i 20. stoljeća do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata u fokus dolazi pitanje omasovljenja te se razvijaju ključni organizacijski modeli kulturnih centara koji se temelje na ciljevima različitih političkih aktera, od kulturnih i graðanskih udruga preko masovnih pokreta do sve izraženije uloge države. Ovaj razvoj završava podržavljenjem kulturne sfere i pretvaranjem kulturnih centara u sredstvo transmisije kulture iz centra. Od 1960-ih s uvoðenjem samoupravljanja uloga kulturnih centara redefinirana je u skladu s idejama kulturne demokracije, no ta uloga, paradoksalno, nije zadržana i u kulturnim politikama novog višestranačkog sustava. U tranzicijskom i posttranzicijskom razdoblju razvija se dvotračni sustav kulturnih centara, s jedne strane javni kulturni centri svedeni na poziciju prijenosa kulture i imitacije tradicionalnih kulturnih ustanova, a s druge strane društvenokulturni centri koje osnivaju i kojima upravljaju organizacije civilnog društva u kulturi i koji počivaju na idejama sudjelovanja, dijeljenja i priznanja različitosti.
U ovom članku nastojim ponuditi sažet prikaz Spinozine filozofije politike i ocrtati mogućnosti njezine primjene u suvremenim raspravama unutar filozofije politike i političke epistemologije. Iako su ...Spinozini doprinosi političkoj misli kontinuirano zasjenjivani njegovom metafizičkom teorijom, važno je osvijestiti intelektualnu hrabrost uloženu u ovu ranu artikulaciju današnjih političkih truizama. Spinoza je, vođen realizmom izvedenim iz etičke teorije psihološkog egoizma, zacrtao temelje sekularizma, artikulirao razliku između društvenih funkcija znanosti i religije, uspješnost država izveo iz pouzdanih institucija i razboritih politika te odgovor na konfliktne interese – umjesto u neplodnim apelima na savršenu racionalnost pokušao pronaći u procedurama kanaliziranja egoističnih težnji u opće dobro. Članak je, radi preglednosti, podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju nastojim pokazati kako Spinoza, radi objašnjavanja logike ljudskog ponašanja u zajednici, svoju monističku metafizičku teoriju implementira u filozofiju politike. Spinozinu filozofsku misao sažeto smještam unutar intelektualne klime njegovih suvremenika, ocrtavam njegovo jedinstveno razumijevanje kontraktualizma i argumentiram u prilog njegovog metodološkog okvira političkog realizma kao optimalnog pristupa društvenoj zbilji. Drugo je poglavlje posvećeno jednom od središnjih pitanja Spinozine filozofije politike – pluralizmu društvenih vrijednosti i granicama javnog morala. Inherentno konfliktna narav društvenosti će, unutar Spinozinog metodološkog okvira, pretpostavljati različite kriterije za moralnu evaluaciju privatnih hijerarhija vrijednosti i javnog djelovanja primjerenog životu u zajednici. U zaključku nastojim sažeti pregledane teme i izložiti njihove ramifikacije za suvremene filozofske rasprave i suočavanje s političkom zbiljom.
Demokratska vladavina prava Jouanjan, Olivier
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
02/2019, Volume:
56, Issue:
1
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
In Europe, democracy has a bright future. Not one democratic mechanism, however direct, cannot guarantee direct democracy. Therefore, the theory of populism by theoretician Carl Schmitt is analyzed « ...thoughts on Schmitt against Schmitt : Ernst-Wolfgang Böckenförde“. Furthermore, the democratic myth is discussed and its ideology. The state of rule of law of modern democracy and the two faces of modern democracy are analyzed. The need to participate in civil society in administrative control is stressed. The relation of the tension between democracy and rule of law is observed. The need to consider the concept of considering modern democracy in relation to the idea of rule of law, democracies under conditions of modern politics on the basis of which Böckenförde, referring to Hegel, calls the problem „division “are emphasized. It is precisely from this problem that Böckenförde shows that modern democracy can only be representative. Representation is a fundamental principle of the rule of law while representation means a system of formation necessary for expressing the political will of the people. Every formation of the collective process means the introduction of standards of procedure, significant guarantees and formal conditions of this process.
U Europi demokracija ima svijetlu budućnost. Nijedan demokratski mehanizam, koliko god bio izravan, ne može jamčiti izravnu demokraciju. Stoga se teorija populizma teoretičara Carla Schmitta analizira «misli o Schmittu protiv Schmitta: Ernst-Wolfgang Böckenförde». Nadalje, raspravlja se o demokratskom mitu i njegovoj ideologiji. Analizira se stanje vladavine prava moderne demokracije i dva lica suvremene demokracije. Naglašena je potreba sudjelovanja u civilnom društvu u upravnoj kontroli. Promatra se odnos napetosti između demokracije i vladavine prava. Naglašena je potreba razmatranja koncepta promišljanja moderne demokracije u odnosu na ideju vladavine prava, demokracija u uvjetima moderne politike na temelju kojih Böckenförde, pozivajući se na Hegela, naziva problem „podjele“. Upravo iz tog problema Böckenförde pokazuje da moderna demokracija može biti samo reprezentativna. Zastupanje je temeljno načelo vladavine prava, dok reprezentacija znači sustav formiranja potreban za izražavanje političke volje ljudi. Svako formiranje kolektivnog procesa znači uvođenje proceduralnih standarda, značajna jamstva i formalne uvjete tog procesa.
En Europe, la démocratie a un avenir radieux. Aucun mécanisme démocratique, même direct, ne peut garantir la démocratie directe. Par conséquent, la théorie du populisme du théoricien Carl Schmitt est analysée «Réflexions sur Schmitt contre Schmitt: Ernst-Wolfgang Böckenförde». En outre, le mythe démocratique est discuté et son idéologie. L'état de droit de la démocratie moderne et les deux visages de la démocratie moderne sont analysés. La nécessité de participer à la société civile au contrôle administratif est soulignée. La relation de tension entre démocratie et Etat de droit est observée. La nécessité de considérer le concept de considérer la démocratie moderne en relation avec la notion d'état de droit, les démocraties dans les conditions de la politique moderne sur la base desquelles Böckenförde, se référant à Hegel, appelle le problème "division" sont soulignés. C'est précisément à partir de ce problème que Böckenförde montre que la démocratie moderne ne peut être que représentative. La représentation est un principe fondamental de l’état de droit, tandis que la représentation signifie un système de formation nécessaire pour exprimer la volonté politique du peuple. Chaque formation du processus collectif implique l’introduction de normes de procédure, de garanties importantes et de conditions de forme de ce processus.
Belgijska demokracija danas epilog je brojnih pokušaja održavanja na okupu različitosti te izbjegavanja trajnih sukoba. Cilj je rada propitati dinamiku federalizacije Belgije u kontekstu društvenih ...rascijepa i upravljanja uz pomoć, naizgled nespojivih, institucionalnih kombinacija. Ispituje se i na koji je način demokracija ustrajala unatoč brojnim nepovoljnim uvjetima, političkim zastojima i dugim razdobljima pregovora. Ispostavilo se da odgovori na ova pitanja leže u preobrazbi iz većinske u konsenzusnu demokraciju te balansiranju različitih institucionalnih mehanizama koji osiguravaju društvenu i političku realizaciju svih glavnih segmenata toga podijeljenog društva. Ključne riječi: Belgija, demokracija, federalizam, autonomija, identitet.
Velika očekivanja koja je donijela "ustavna revolucija" iz 1990. godine nisu se ostvarila. Teorija "demokratske tranzicije" od samog početka patila je od vidljivih slabosti: pretpostavke kako je u ...Europi i svijetu zaista uspostavljen novi poredak, utemeljen na altruizmu, solidarnosti, brizi za sveopći napredak i, iznad svega, na odricanju od uporabe sile. U tom procesu Hrvatska je jako kasnila zbog okolnosti koje je donijela agresija, pobuna, okupacija dijela teritorija i nužnost obrane suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti kao primarna zadaća. Nove nade donijelo je punopravno članstvo u Europskoj uniji, ali samo kratkotrajno: tijekom dugogodišnjih priprema i pregovora, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine do potpisivanja Ugovora o pristupanju 2011. godine te punopravnog članstva 2013. godine, sama Europska unija bitno se promijenila, što se najizrazitije odražava na planu europskog konstitucionalizma i konstitucionalizma država članica. U sveop- ćoj regresiji i redukciji očekivanja ne možemo očekivati potrebne i bitne promjene u Republici Hrvatskoj. Gledajući situaciju u europskim državama i na razini same Europske unije ne možemo se oteti dojmu kako se, nakon relativno kratkotrajnog prekida, temeljni koncepti demokracije i liberalnog konstitucionalizma nalaze na udaru klatna povijesti, koje se ponovno zanjihalo u suprotnom pravcu. Trijumfalni marš ustavnih revolucija, nošen dugo potiskivanim težnjama graðanstva, zaustavljen je puzećim protuudarom konzervativnih nacionalističkih oligarhija, uspostavljenih na široko rasprostranjenom razočaranju što ga je donijela globalizacija, privatiza- cija i podvrgavanje države blagostanja interesima krupnog kapitala i diktaturom menadžmenta velikih korporacija. Gotovo su potpuno zaboravljena velika očekiva- nja što ih je donijelo rušenje "komunističkih" autokracija prije tridesetak godina. Pravna i politička teorija tek se okreće tom suštinskom problemu modernog svijeta izgraðenog na konceptima demokracije, konstitucionalizma, vladavine prava i promicanja ljudskih prava. Vrijeme je da se i u Hrvatskoj okrenemo pokušajima sinteze i razmotrimo kako očuvati temelje tek uspostavljenog konstitucionalizma i zaista nezrele "nove demokracije". Autor smatra kako će ustupci i promjene biti nužni, ali odlučno naglašava stav da poželjne alternative nema.
After the experience with people’s committees, small municipalities, and residential communities, socialist Yugoslavia began introducing local communities as self-governing units and communities of ...citizens within the new, larger municipalities. They were a way of strengthening social self-management and socialist direct democracy and, according to Marxist theory, envisioned as part of the withering away of the state, and therefore part of the process of de-bureaucratisation and humanisation of social relations. The foundations of the new socio-political organisation were set down by the 1963 Constitution, but it was only the 1974 Constitution that established local communities as one of the core parts of the socio-political system and a compulsory form of citizens’ self-government organisation. Envisioned as something akin to extended families, they were greatly dependent on initiatives from below, on the energy, enthusiasm, and free time of interested citizens. Therefore, this paper attempts to answer the following questions: how was the concept of local communities envisioned; did citizens’ interest reach the expected level, and who were the activists among them; what prompted their enthusiasm, and how did they understand their activities? Based on our analysis, we establish the characteristic types of activists determined by generational, class, and interest relations. In defining the theoretical and practical aspects of social self-government in local communities, the paper refers to the Programme of the League of Communists of Yugoslavia, constitutional and legal provisions, and the theoretical tenets of the actors of that period. Our approach also considers the then and current papers from the field of administrative sciences. The everyday and practical activities in local communities are analysed based on the writings published in Mjesna zajednica (Local Community), the specialised monthly of the Conference for the Development of Local Communities, which acted as part of the Socialist Alliance of the Working People of Yugoslavia, as well as archival data from the fond of the Republican Conference of the Socialist Alliance of the Working People of Croatia.
PDF
