Fenomenologija digitalne sreće Komarica, Tahani
In medias res,
05/2023, Volume:
12, Issue:
22
Journal Article, Web Resource
Peer reviewed
Open access
Pojam sreće nikad nije jednoznačno definiran. U ovom radu je dat kratak prikaz poimanja sreće sa filozofskog, ekonomskog, psihološkog i duhovnog aspekta. Rad eksplicira fenomenologiju digitalne sreće ...na poligonu digitalnih medija koje karakterizira permanentnost koja se postiže booster dozom medijskih sadržaja i manifestacijom iluzije iskustva kroz medijske narative. Digitalna sreća se pojavljuje u 6 tipoloških manifestacija: zadovoljstvo, iznenađenje, harmonija, zanos, oslobađanje potreba i želja i transcedencija. Tipologija manifestacija digitalne sreće je prikazana kroz upotrebu digitalnih medija i medijske narative.
The concept of happiness is never unambigously defined. This paper gives a brief overview of the happiness concept from the philosophical, economic, psychological and spritual aspects. The paper explains the phenomenon of digital happiness on a polygon of digital media, which is characterized by permanence achieved by a booster dose of media content and the manifestation of experience illusion through media narrative. Digital happiness appears in 6 typological manifestations: pleasure, surprise, harmony, ecstasy, liberation of needs and desires and transcedence. The tipologycal manifestations of digital happiness is presented through the use of digital media and media narratives.
Pandemija uzrokovana koronavirusom imala je dubok utjecaj na načine na koji živimo, kao i na društvenu stvarnost u svijetu oko nas. Osim ogromnog opterećenja na javno zdravstvo te pojedinačna ...zdravstvena stanja, utjecala je na čitav niz promjena vezanih uz socijalno funkcioniranje. Ubrzala je digitalizaciju i prijelaz društvenih aktivnosti na digitalno područje u dosad neviđenom opsegu, a s druge strane je ograničila društvene aktere na lokalna zemljopisna područja. U svemu tome pružila nam se prilika da zauzmemo novu točku promatranja ljudskog bivanja u svijetu kasne modernosti. Moguće je pretpostaviti da navedena društvena situacija posjeduje potencijal utjecaja na osjećaj ontološke sigurnosti društvenih aktera, kao i na njihovo iskustvo prostora. Kontradiktorne implikacije prijelaza društvene aktivnosti na digitalne komunikativne prostore u trenutnom opsegu također se promišljaju.
Problemsko područje rada je informiranje i manipulacije informacijama. Fokus se stavlja na informacijske poremećaje i prepoznavanje lažnih vijesti jer to postaje sve veći problem, posebno u ...digitalnim medijima koji omogućuju njihovo viralno širenje. U radu su opisane vrste informacijskih poremećaja, s naglaskom na dezinformacije i
lažne vijesti koje se najčešće objavljuju s ciljem manipulacije javnošću. Osim njih, terminološki se determiniraju pojmovi misinformacija, malinformacija i infodemija. Analiziraju se načini širenja lažnih vijesti, od onih koje šire ljudi – najčešće putem društvenih mreža, pa do upotrebe „botova“. Da bi se što bolje prepoznali
informacijski poremećaji, te na pravilan način reagiralo na njih, iznose se smjernice i alati koji omogućuju provjeru istinitosti informacijskih sadržaja. Dostupna istraživanja ukazuju da je prisutnost lažnih vijesti u medijskom prostoru globalan problem, pogotovo u vrijeme
pandemije koronavirusa, ali nije zastupljen u svim zemljama istim intenzitetom. Hrvatska se navodi kao zemlja čiji stanovnici znaju izbjegavati lažne vijesti. Vlastitim istraživanjem dobio se uvid u učestalost i najčešće oblike informiranja kod studenata, te njihovu sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti. Studenti preferiraju informiranje putem digitalnih medija (web, društvene mreže), dok je upotreba tradicionalnih medija značajno manja. Smatraju da su najpouzdaniji izvor informacija televizija i radio, a internet (izuzimajući društvene mreže) je na drugom mjestu. Iako smatraju da su uspješni u prepoznavanju lažnih vijesti, iskazali su značajno manju stvarnu sposobnost njihovog prepoznavanja.
The problem area of this paper is informing and information manipulation. The paper studies the issues on information disorder and identifying fake news, as it is becoming a growing problem, especially in digital media that allow their viral dissemination. The paper describes the types of information disorders, with an emphasis on disinformation and fake news that are most often published with the aim of manipulating the audience. In addition, the terms misinformation, malinformation and infodemic are terminologically determined. The work analyses the ways of fake news spreading, from those spread by people – most often through social networks, to the use of computer programs (bots). In order to properly identify and respond to information disorders, guidelines and tools providing credibility verification of information content (online fact-checkers) are presented. Available researches suggest that the presence of fake news throughout the media is a growing global problem, especially at the time of the coronavirus pandemic, but it is not equally present in the countries worldwide. Croatia is mentioned as a country where people are able to recognize fake news. This original research provides the insight into the frequency and the most common ways the students get information, as well
as their ability to identify fake news. Students prefer to be informed through digital media, while the use of traditional media is significantly less common. They consider television and radio to be the most reliable sources of informing, while the Internet (excluding social
networks) comes second. Although most students consider themselves successful at recognizing fake news, the research findings indicate that
their real ability to do so is significantly lower.
Govor mržnje predstavlja neprihvatljiv oblik društveno štetnih komunikacijskih formi čija je raširenost u posljednje vrijeme u porastu. Razvojem digitalnih medija, a posebice jačanjem uloge ...društvenih mreža u privatnoj i javnoj komunikaciji, otvoren je prostor za brojne javne virtualne forume koji su pasivnu publiku potaknuli na aktivniju participaciju i komunikaciju. Sloboda govora i izražavanja kao temeljna demokratska načela s jedne strane suočavaju se s prostorom za toksičnu komunikaciju s druge strane, okupljajući istomišljenike u virtualnim zajednicama kojima su meta napada nerijetko akteri priloga, novinari, urednici, mediji, pa i drugi korisnici. Uzimajući u obzir neograničenost internetskog prostora čiji je sadržaj teško kontrolirati, postavlja se pitanje kako prepoznati društveno štetne komunikacijske forme u javnom prostoru, može li ih se spriječiti i kako zadržati postojeću publiku. Mogućnosti upotrebe proširuju se i na područje moderiranja neprimjerenih komentara korisnika oslanjanjem na softvere koji pružaju trenutne odgovore medijskim organizacijama, ali i koji također pokazuju kontinuiranu potrebu za samopoboljšanjima. Interes autora u ovom radu vezan je za detekciju govora mržnje prema etnicitetu na društvenim mrežama te istraživanju mogućnosti primjene jezičnih tehnologija u prepoznavanju i sprječavanju širenja govora mrženja. Kvantitativnom i kvalitativnom analizom sadržaja te primjenom niza softverskih rješenja temeljenih na jezičnim tehnologijama omogućena je učinkovita automatska i poluautomatska analiza velike količine korisnički generiranog sadržaja. Korišteni su: program WordFinder za brzi pronalazak riječi u velikim korpusima, alat CRONTIMENT za automatsku dodjelu sentimenta tekstovima na hrvatskom jeziku, aplikacija Text Marker za učinkovito ručno označavanje i izgradnju korpusa. U pojedinim studijama slučaja autori detektiraju promjene u vrstama i frekvencijama pojave govora mržnje u predmetu istraživanja te identificiraju glavne prednosti i nedostatke primjene jezičnih tehnologija, sugerirajući pri tome moguće smjerove razvoja.
Hate speech is an unacceptable form of socially harmful communication that has recently increased in prevalence. The development of digital media, and in particular the strengthening of the role of social networks in private and public communication, has opened the space for numerous public virtual forums that have encouraged passive audiences to participate and communicate more actively. Freedom of opinion and expression as fundamental democratic principles on the one hand are juxtaposed with the space for toxic communication on the other, but also with the potential for radicalization of certain social groups of like-minded individuals who congregate in virtual communities where they often select contributors, journalists, editors, media and other users as targets for future attacks. Given the boundlessness of Internet space, whose content is difficult to control, the question is how to detect socially harmful forms of communication in the public sphere, whether they can be prevented, and how to retain existing audiences.The potential uses extend into the area of moderating inappropriate user comments by relying on software that provides instant responses to media organizations, but also has a constant need for self-improvement. The author’s interest in this work relates to detecting hate speech against ethnic groups on social networks and exploring the possibility of using speech technologies to detect and prevent its spread. Using quantitative and qualitative content analysis in conjunction with a set of software solutions built on speech technologies, we enable efficient automatic and semi-automatic analysis of user-generated content. We use: the WordFinder program for fast word retrieval in large corpora, the Crontiment tool for automatic sentiment analysis of texts in Croatian, and the Text Marker application for efficient manual albeling and building of corpora. The authors use a longitudinal study to identify changes in the types and frequencies of hate speech in this topic and identify the main advantages and disadvantages of language technologies, suggesting possibledirections for development.
Digitalizacija medija i demokratizacija alata i servisa koji se mogu koristiti za proizvodnju medijskih sadržaja trendovi su koji su kreirali nikad otvorenije, participativnije okruženje kada su u ...pitanju komunikacija, produkcija i razmjena medijskih sadržaja. Istovremeno, znanja i vještine sve se češće stječu u neformalnim udruženjima, neinstitucionaliziranim profesionalnim grupama, u online zajednicama u kojima ideje i znanja protječu nelinearno, često bez sistema hijerarhije, a nadograđuju se i utvrđuju u interaktivnim procesima. Ovakva kretanja neminovno mijenjaju očekivanja i zadatke formalnih obrazovnih institucija koja se često nedovoljno brzo prilagođavaju, ne odgovarajući na potrebe dinamičnog, umreženog, multimedijalnog tržišta. Cilj je ovoga rada istraživanje odabranih primjera dobre prakse u visokom obrazovanju, u području medijske produkcije i menadžmenta medija, koji demonstriraju neophodan interdisciplinarni pristup osmišljavanju edukativnih programa.
Dječja lektira i novi mediji Lazzarich, Marinko; Čančar, Antonia
Metodički ogledi,
12/2020, Volume:
27, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Kulturu čitanja oblikuje niz individualno i društveno određenih čimbenika koji proizlaze i iz kulturne tradicije neke sredine zbog čega je status knjige neodvojiv od cjelokupnoga vrijednosnoga ...sustava pojedinoga društva. Učitelj materinskoga jezika ključna je figura u procesu literarnoga sazrijevanja buduće čitateljske publike, a njegova je uloga otežana društvenim promjenama u današnjem »računalnom« svijetu gdje su položaj čitatelja i knjige bitno izmijenjeni u odnosu na ne tako davnu prošlost. Ne možemo u svemu kriviti digitalne medije, pa tako ni za smanjeni interes učenika za čitanje knjiga. U ovom radu raspravljat će se o složenosti obrazovnoga područja, o kulturi čitanja u novonastalom online okruženju te o promjenama koje donosi aktualni predmetni kurikul za Hrvatski jezik. Kritički će se razmotriti prednosti i nedostatci uporabe informacijsko-komunikacijske tehnologije u odgojno-obrazovnome procesu te ponuditi smjernice za funkcionalnu primjenu mrežnih alata i gotovih aplikacija u nastavi Hrvatskoga jezika. Dječje je odrastanje usko povezano s digitalizacijom i društvenim mrežama čiji utjecaj ne mora biti negativan, samo ga treba funkcionalno iskoristiti i usmjeriti pozornost neupitnom potencijalu dobre knjige. Istaknut će se (ne)opravdanost obvezne školske lektire i problem neuvažavanja čitateljskih interesa učenika mlađe školske dobi. U radu će biti ponuđen metodički predložak za interpretaciju lektirnoga naslova uz primjenu kreativnih mrežnih alata.
The culture of reading is shaped by a number of individually and socially determined factors arising from the cultural tradition of a given environment, making the status of books inseparable from the entire value system of a given society. The teacher of the native tongue is a key figure in the process of literary maturation of the future reading public; the role of the teacher is hindered by social changes in the modern “digital” world, in which the position of the reader and the book are now significantly different than in the recent past. Digital media cannot be solely blamed for the reduced interest of pupils in reading books. This paper will discuss the complexity of the field of education, the culture of reading in the new online environment, and changes brought by the current Croatian language subject curriculum. The advantages and disadvantages of using IT technologies in educational processes will be critically examined; guidelines will also be offered for the functional implementation of internet tools and ready-made applications in Croatian language teaching. Children’s upbringing is closely tied to digitalisation and social networks, the influence of which are not necessarily negative; this influence must simply be used functionally to direct attention towards the unquestionable potential of good books. The justification (or lack thereof) for required reading will be noted, as will the problem of disregarding the reading interests of young pupils. The paper will offer a methodical contribution for the interpretation of required reading titles through the implementation of creative online tools.
Cilj ovog rada je prikazati tradiciju istraživanja odnosa medija i političke participacije u disciplini političke komunikacije, te izazove koje društvene, tehnološke i političke promjene stvaraju za ...tu disciplinu. Zbog ograničenosti discipline na usko paradigmatsko područje, politička komunikacija teško prilagođava teorijske koncepte i metodološke pristupe umreženom medijskom okolišu „visokog izbora“ (Castells 2009; Chadwick 2013; Prior 2007; Van Aelst et al. 2017), ali i promjenama u društvenoj strukturi i krizi političke reprezentacije. Osim toga, najvećim se dijelom fokusira na minimalističku dimenziju participacije, a mnogo manje se bavi širim poimanjem političkog ili maksimalističkom dimenzijom participacije koja postaje sve rašireniji oblik građanskog angažmana. U ovom preglednom radu prikazat će se istraživanja koja se bave odnosom medija i političke participacije u njezinoj minimalističkoj dimenziji i odnosom digitalnih medija i participacije u maksimalističkoj dimenziji.
Net-generaciji, generaciji koja je odrasla s digitalnim medijima, pripisuju se značajke koje ih razlikuju od pripadnika starijih generacija koja su u svijet digitalnih medija i interneta ušle ...naknadno. Internet je pak otvorio nove mogućnosti komunikacije i participacije i u sferi politike. Među studentima Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i Veleučilišta Baltazar Zaprešić provedeno je istraživanje s ciljem utvrđivanja u kojoj se mjeri studenti, tzv. „digitalni urođenici“, koriste internetom s ciljem političke informiranosti, političke komunikacije i participacije. Nešto više od dvije trećine ispitanika, mladih birača, glasovalo je na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 2015. godine. Oni preferiraju internet kako bi se informirali o političkim zbivanjima, ali u gotovo istoj mjeri preferiraju i televiziju. Prema rezultatima istraživanja, ispitanici su u najvećem broju spremni iskazati svoje političko mišljenje putem interneta, polovina ispitanika nikako ne pokazuje spremnost da se angažiraju kao članovi političke stranke, a u vrlo malom postotku spremni su sudjelovati u protestnim okupljanjima. Pripadnici net-generacije u segmentu političke participacije ne pokazuju statistički značajnu razliku u usporedbi sa studentima neučiteljskog fakulteta starije životne dobi.
Avtor in avtorica predstavita različne oblike delovanj družbenih gibanj in diskutirata skupne točke, na katerih gibanja gradijo svojo pozicijo do oblasti in medijev, ter odpreta vprašanja, kako ...domnevno demokratična mrežna struktura gibanj lahko gradi koalicijo za soočenje z dominantno močjo (oblasti in medijev). Možnost ohranjanja heterogenosti pozicij in identitet članstva je tematizirano skozi razlikovanje med »kolektivnim« in povezovalnim delovanjem«, kot ga konceptualizira sodobna teorija digitalnega državljanstva kot aktivizma in kateremu temelj predstavlja mrežna družba. V ospredju je preverjanje teze, da nekatere specifike povezovalnega delovanja, ki se formirajo na križišču komunikacijskih in organizacijskih praks, krepijo emancipacijo gibanj ter njihov potencial za kreiranje nove politike in novih, vzporednih načinov menjave.
Digitalizacija medijskih sadržaja dovela je ne samo do povećanog broja medijskih izbora, već i do kreiranja novih navika i oblika ponašanja publike. Od novih medijskih formi preko novih oblika ...trošenja i ukrštanja medijskih sadržaja, prisustvujemo evoluciji publike koja je nikad zahtjevnija i nikad moćnija. I dok medijski producenti smišljaju nove načine za privlačenje i zadržavanje pažnje publike, svaki pojedinačni član auditorija očekuje medijski sadržaj koji će ga inspirirati, motivirati, emocionalno angažirati. Tekst u fokus stavlja aktualna očekivanja publike, kao i nove oblike produkcije i distribucije medijskih sadržaja, koji nastaju u suvremenom medijskom dobu.
PDF
