Članak istražuje složen odnos eshatologije i politike iz aspekta teološkog diskursa radi otkrivanja njihovih dodirnih točaka, a shodno tomu i implikacija koje eshatologija stavlja pred politiku. ...Nakana je članka da predstavi politiku kao interesno područje eshatologije i eshatologiju kao njezin kritički korektiv, te upozoriti na rizike i mogućnosti koje njihov suodnos ima. Uz pojmovna pojašnjenja prvotno se ističe karakteristično starozavjetno iskustvo eshatologiziranja povijesnih događaja, osobito proročko. Novozavjetna se pak eshatologija fokusira na Isusov odnos prema političkom životu. Konačno, problematizira se (ne)mogućnost govora o eshatološkim implikacijama na politiku, osobito kao zahtjev za političkim djelovanjem koje mora njegovati odnos prema prošlosti i pravilno ga ugraditi u budućnost.
The paper researches the complex relation between Eschatology and Politics from the theological point of view by revealing their mutual points, and along with that aims to present the eschatological implications that are being put to Politics. The intention of this paper is to represent the Politics as interest field of Eschatology and also Eschatology as its critical corrective by warning to the risks and possibilities its relationship has to offer.
Aside to notional explanations the paper firstly emphasizes the characteristic Old testament experience from historical events that were interpreted in the eschatological key, especially with the role of the prophets. New testament Eschatology is focused here on Jesus’ relation to political life. Finally, the paper reflects the (im)possibility to speak of the eschatological implications to Politics in some concrete social issues, especially as a notion for political action that must nourish the relation towards past and correctly embed it to the future.
Aktualna situacija rata u Ukrajini poticaj je za promišljanje o smislu i besmislu rata. Utemeljujući svoje promišljanje na starozavjetnoj tradiciji, pretežito onoj proročkoj, autor donosi ...biblijsko-teološki uvid u koncept rata i mira. Čitajući proročke tekstove lako je prepoznati one koji u kontekstu rata spominju eshatološko vrijeme mirotvornog društva u kojem će zemlja biti ispunjena mirom. Proročka tradicija proteže se i na apokaliptična viđenja u kojima se govori o konačnoj bitki u kojoj će biti uništeni svi neprijatelji. Biblijski tekstovi koji o tome govore ponekad su kontradiktorni i postavlja se pitanje žele li proroci uistinu biti graditelji budućeg očekivanog mira. Ako mir i prestanak rata iz proročke perspektive predstavljaju samo jednu utopijsku i/ili eshatološku stvarnost, kako je moguće, i je li uopće moguće, te tekstove protumačiti u duhu neprestanih ratova, ali i aktualne situacije rata u Ukrajini? Na primjeru triju tekstova: Iz 2,2-5; Mih 4,1-5 i Jl 4,9-10 autor u konačnici pokušava otkriti simbolizira li prestanak rata i nastanak mira eshatološku i/ili svevremensku stvarnost ili nešto tomu suprotno.
The current war in Ukraine inspires the author’s reflection on the meaning and futility of war. Forming his reflections in the Old Testament tradition, principally the prophetic one, the author firstly offers a brief biblical-theological insight into the concept of war and peace. By reading prophetic texts, it is easy to recognize those who, in the context of war, refer to eschatological time that understands the creation of a peace-making society in which the earth will be filled with peace. The prophetic tradition also extends to apocalyptic visions, where the final battle is discussed, in which all the enemies will be destroyed. The biblical texts that address these topics are sometimes contradictory and the issue arises whether the prophets really wish to be the builders of the expected future peace. If peace and the end of war from a prophetic perspective represent only one utopian and/or eschatological reality, how is it possible, and is it even possible, to interpret these texts in the spirit of constant wars, and the current situation of the war in Ukraine? With the example of three texts: Isa 2:2-5; Mic 4:1-5 and Joel 4:9-10, the author strives to discover whether the cessation of war and the emergence of peace can symbolize an eschatological and/or timeless reality or something contrary.
Predmet rada je odnos Putinova opravdanja rata u Ukrajini, kao i njegovih vanjskopolitičkih i geopolitičkih stavova, s geopolitičkom misli ruskog filozofa Aleksandra Dugina. Od početka "specijalne ...vojne operacije" u veljači 2022. godine pobuđen je dodatni interes za razumijevanjem Duginovih geopolitičkih stavova i ruske svjetsko-povijesne misije, tj. njegova euroazijanizma, zbog čega je već ranije kontroverzni "Putinov mozak" postao čitano štivo zainteresiranih zapadnih javnosti. Dok su paralele između Duginovih tvrdnji i Putinovih, kao i uopće kremaljskih izjava zapanjujuće, u radu se nastoji prikazati njihova ideološka povezanost, radije nego li ikakav osobni utjecaj među njima. Cilj rada je filozofskog karaktera, a sastoji se u isticanju moralno-eshatoloških karakteristika Duginove geopolitičke misli i kritike Zapada, kao i njima komplementarnih karakteristika Putinova opravdanja rata u Ukrajini. Nakon toga, nudi se njihova kritika u svjetlu odnosa Duginova geopolitičkog i eshatološkog determinizma s jedne strane, i s druge strane, njegova zanemarivanja slobode djelovanja i odlučivanja koje su tim determinizmom isključene, a koje su nužni uvjet njegove moralne kritike Zapada.
The subject of the paper is the relationship between Putin's justification of the war in Ukraine, as well as his foreign policy and geopolitical views, with the geopolitical thought of Russian philosopher Alexandr Dugin. Since the beginning of the "special military operation" in February 2022 there has been a surge in interest for understanding Dugin's geopolitical views and the Russian world-historical mission, his Eurasianism, because of which the already controversial "Putin's brain" has become widely read in the West. While the parallels between Dugin's claims and Putin's, as well as Kremlin-issued statements in general, is staggering, the paper aims to show their ideological connections, rather than any possible personal relations between them. The goal of the paper is philosophical, and consists of highlighting the moral eschatological characteristics of Dugin's geopolitical thought and his critique of the West, as well as the complementary characteristics of Putin's justification of the war in Ukraine. Subsequently, the paper offers their critique in light of the relationship between Dugin's geopolitical and eschatological determinism on the one hand, and on the other, his neglect of the freedom of action and decision making which are precluded by his determinism, but are necessary conditions for his moral critique of the West.
Članak predstavlja analizu osnovnih elemenata teološke perspektive u kojoj autor sagledava delikatan problem odnosa episkopske i prezbiterske službe u pravoslavlju. Najprije predstavlja episkope i ...prezbitere onako kako ih Pravoslavna Crkva sagledava upravo na temelju euharistijske (eshatološke) bogoslovne vizije, da bi se u trećem dijelu svoga istraživanja osvrnuo na suvremenu situaciju u Pravoslavnoj Crkvi. Na kraju iznosi neke svoje zaključke koji bi mogli pomoći crkvenim pastirima u analizi mogućega napretka u boljem razumijevanju svih službi u Crkvi i njihova odnosa u jednom istom organizmu, Tijelu Kristovu. Primjereno razumijevanje tih odnosa uvjetovano je i crkvenom situacijom i krizom službi, ali i novim sociopolitičkim okolnostima pluralističkoga društva.
Na osnovi toga da su kršćani rod izabrani, narod sveti koji je pozvan da objavljuje τας αρετάς – vrline Onoga koji nas dozva iz tame autor razmatra određene aspekte svetosti s gledišta predaje ...Pravoslavne Crkve. Nakon kratkoga uvoda, koji podsjeća da je svetost konačna afirmacija vječnoga čovjekovog postojanja kao neponovljive osobe, iznose se pojedina opća razmišljanja o svetosti kao teocentričnom pojmu, ali se i utvrđuje svojevrsni povijesni razvoj toga pojma, kao i pridavanje novih sadržaja tom pojmu. U apostolskom i postapostolskom razdoblju pojam sveti odnosio se na svakoga člana Crkve, a posebno na svakoga sudionika euharistijskoga slavlja. U razdoblju poslije progona pojam se sužava na neke, istaknute i izuzetne, članove Crkve. Također se primjećuje i prostorno pomicanje svetosti iz parohijskoga hrama u manastir i pustinju, a osobito, kako autor ističe analizirajući teoriju o posvećenju, pomicanje svetosti iz naosa u oltar hrama, odnosno s laosa na kler. Iako teorija o posvećenju nije nikada u potpunosti zaživjela u Pravoslavnoj Crkvi, njezine su posljedice vidljive i danas. One su terminološke prirode, u slavenskim se Crkvama članovi naroda Božjega nazivaju svjetovnjacima, prisutna je pasivizacija laika u crkvenom, naročito bogoslužnom životu. Iskustvo je Pravoslavne Crkve da postoji ontološka razlika samo u odnosu kršteni i nekršteni, ali ne i u Tijelu Kristovu u kojem su svi sveti i služitelji Gospodinu svomu. Utvrđujući tu svojevrsnu ekleziološku dekadenciju, u nastavku autor razmatra doprinosi li, možda, suvremeni, postmoderni mentalitet reafirmaciji svetosti kao jednoj zaboravljenoj viziji. U rezul-tatima nedavnih socioloških istraživanja može se primijetiti povratak svetoga u srpsko društvo. Međutim, autor upozorava da vrlo često visoki stupanj samoproglašene religioznosti ne znači i povratak na tradicionalno, u Crkvi utemeljeno, kršćanstvo. Taj se suvremeni mentalitet ispituje dvama temeljnim obilježjima svetosti, njezinim eshatološkim karakterom i njezinim zajedničarskim, koinonijskim, karakterom. U zaključnim razmatranjima iznosi se stav da suvremeni religijski mentalitet ne doprinosi reafirmaciji svetosti, kao što to ne čine ni ustaljeno mišljenje o svetima kao nadljudima s natprirodnim moćima i besprijekornom moralnom čistoćom. Svetost se u svom novozavjetnom značenju pojavljuje kao ispunjenje krsnih zavjeta aktivnim sudjelovanjem u svetoj euharistiji.
Gdje je nestala duša? Domazet, Anđelko
Crkva u svijetu,
2021, Volume:
56, Issue:
3
Journal Article
Open access
U ovom radu polazimo od konstatacije da današnje filozofske rasprave o slici čovjeka (antropologija) stoje pod snažnim utjecajem prirodoznanstvenog mišljenja. Posljednjih desetljeća u filozofiji duha ...prevladava fizikalizam koji se oslanja na uspjehe modernih prirodnih znanosti. Iz toga zatim proizlazi stav da je potrebno odbaciti neke bitne vidove slike čovjeka, poglavito one koji se tiču čovjekova odnosa prema transcendenciji, kao i njegove sposobnosti za etičko djelovanje. U današnjem kulturnom i znanstvenom kontekstu izgubio se svaki trag onome što smo stoljećima u kulturnoj povijesti, u povijesti religija, u filozofiji i teologiji nazivali imenom „duša“. Pojam „duša“ nije više predmet studijskog izučavanja, tek je još retorička ili pjesnička figura, riječ kojoj se pridaje puka simbolička vrijednost u popisu uhodanih pobožnih izraza religioznog jezika. U prvom dijelu rada, koji nosi naslov „Sudbina duše u doba znanosti“, pratit ćemo progresivno iščeznuće pojma ljudske duše u filozofiji, psihologiji i neuroznanostima. Moderne znanosti radije koriste pojmove kao što su: ja, svijest, subjektivnost, um, psiha, mozak, duh, a sasvim rijetko „duša“. U drugom i glavnom dijelu rada, pod naslovom „Ponovno misliti dušu u kulturi prožetoj znanstvenim duhom“ pokušat ćemo ukazati na potrebu ponovne aktualizacije pojma duše, s ciljem da se nadiđe scijentistička vizija stvarnosti i antropološki redukcionizam. Najprije ćemo razmotriti biblijsko značenje riječi „duša“, kao i njezinu funkciju u teološkom govoru. Nakon toga prikazat ćemo neke aktualne teološke pokušaje da se progovori o ljudskoj duši u obzorju današnjih znanstveno-filozofskih rasprava.
Svrha ovog doprinosa sastoji se u jednom, koliko je to uopće moguće, sažetom prikazu aktualnosti zaboravljenog pojma ljudske duše, kao i pokušaju da se taj pojam učini razumljivim suvremenom čovjeku u kontekstu prirodoznanstvene slike svijeta. Pojam ljudske duše i danas može biti „prijenosnik“ cjelovite i smislene vizije kršćanske slike čovjeka.
In this paper, we start from the statement that today's philosophical discussions on the image of man (anthropology) are strongly influenced by scientific thinking. In recent decades, physicalism prevails in the philosophy of the spirit, which relies on the successes of the modern natural sciences. From this then follows the view that it is necessary to reject some essential aspects of the image of man, especially those concerning man's relation to transcendence, as well as his capacity for ethical action. In today's cultural and scientific context, every trace of what we have called the "soul" for centuries in cultural history, in the history of religions, in philosophy and theology, has been lost. The term "soul" is no longer the subject of study, it is only a rhetorical or poetic figure, a word that is given a mere symbolic value in the list of common pious expressions of religious language.
In the first part of the paper, entitled "The Fate of the Soul in the Age of Science", we will follow the progressive disappearance of the concept of the human soul in philosophy, psychology and neuroscience. Modern sciences prefer to use terms such as: me, consciousness, subjectivity, mind, psyche, brain, spirit, and very rarely "soul". In the second and main part of the paper, entitled "Rethinking the Soul in a Culture Imbued with Scientific Spirit", we will try to point out the need to re-actualize the concept of the soul, in order to overcome the scientific vision of reality and anthropological reductionism. We will first consider the biblical meaning of the word "soul," as well as its function in theological discourse. After that, we will present some current theological attempts to talk about the human soul in the context of today's scientific and philosophical discussions.
The purpose of this contribution consists in one, as far as possible, concise account of the actuality of the forgotten concept of the human soul, as well as an attempt to make this concept understandable to modern man in the context of the natural-scientific picture of the world. The concept of the human soul can still be a "transmitter" of a complete and meaningful vision of the Christian image of man.
The paper analyses various metaphysical and eschatological implications of transhumanism, especially in the light of its idea of the immortality of the human species. Through a concise interpretation ...of the historical framework of the emergence of the transhumanist movement, the paper highlights its main features such as human improvement, overcoming human nature, and overcoming inherent human deficiencies using modern scientific disciplines and modern technologies. Those features help understand metaphysics and eschatology as formed by some aspects of transhumanism. These aspects are unquestionably technological and secular in their principles, as they distance themselves from the religious understanding of human longing and death. Often, death is understood as a mistake, while the process of ageing is seen as a pathological, humiliating but curable condition. Transhumanism thus marks the end of the humantranscendental perspective of a free individual, created by the goodness of God and saved by the love of God, through the mystery of Jesus Christ. The paper argues that technocratic solutions cannot fulfil fundamental human longings.
U opširnom uvodnom te u prvom dijelu priloga autor sažeto iznosi suvremeni katolički nauk o »posljednjim stvarima«, tj. o eshatologiji, te o privatnim i javnim objavama, kako bi se bolje moglo ...shvatili fatimska događanja i poruke u suvremenom kontekstu današnjeg svijeta. Autor misli da privatne objave (one priznate od Crkve) mogu biti velika pomoć u vjeri. U taj kontekst treba staviti i fatimska viđenja i poruke, okolnosti, činjenice i sadržaje, koji se isprepliću s poviješću XX. stoljeća. U središnjem se dijelu govori o samim fatimskim događanjima 1917. godine, tj. o neobičnim viđenjima troje djece koja su vidjela »Gospođu u bijelom«. Budući da je govor o fatimskim ukazanjima koja su imala djeca Lucija, Franjo i Jacinta 13. svibnja 1917. poznat, ovdje se samo ukratko podsjeća na taj događaj. Malim su vidiocima tijekom šest razgovora s Gospom otkrivene i tri »tajne« (viđenja), od kojih je posebno zanimanje i najviše rasprava izazvala, i još izaziva, ona treća. Autor donosi prijevod sadržaja svih triju fatimskih viđenja (»tajni«), a potom iznosi kršćansko razumijevanje i tumačenje eshatološkog stanja koje nazivamo pakao, jer je upravo to, kako autor misli, središnja poruka i sadržaj fatimskih eshatoloških viđenja. U završnom dijelu priloga autor donosi nekoliko današnjih tumačenja i shvaćanja fatimskih događaja, shvaćenih kao »proročki događaji«, s naglaskom na promišljanja i napose nekoliko, po njegovu mišljenju, vrijednih sadržaja koji mogu obogatiti i pripomoći u razumijevanju onoga što se zbilo u Fatimi. Zaključuje da su duhovna tumačenja fatimskih objava i dalje otvorena, odnosno da je fatimska poruka uvijek i neprestano aktualna te da je iz Fatime upućen »ozbiljan signal«, koji se suprotstavlja široko vladajućoj nepromišljenosti i indiferentizmu, a poziv je na ozbiljnost života i povijesti, na odgovornost, pa i na opasnosti koje prijete čovječanstvu.
Lukin govor o eshatologiji zanimljiv je, obiman i višeslojan. Njegova se eshatologija može gledati kroz prizmu »povijesti spasenja«. Neposredno očekivanje drugog Kristova dolaska nije se ostvarilo za ...vrijeme Lukina života i pokušavajući odgovoriti na to pitanje Luka »odgađa« parusiju, ali istodobno govori o njezinoj iznenadnosti, zbog čega je potrebno biti budan i živjeti ispravnim moralnim životom, jer se ne zna kada će parusija nastupiti. Nespremnost na parusiju znači vječnu propast. Izostanak parusije znak je Božjega milosrđa i davanja vremena da se ljudi obrate i spase, u čemu im je Crkva od pomoći. Svoje gledanje na eshatologiju Luka je izrazio na mnogo mjesta u svojem evanđelju (posebno u poglavljima 12, 17, 21) i to pomoću određenih riječi (»skoro, približilo se, sud, Sin Čovječji, kraj«), a još više eshatološkom temom i konceptom »kraljevstva Božjeg « – jednom od temeljnih Lukinih teoloških koncepata. Glavni Lukin eshatološki tekst nalazi se u Lk 21,5-36, gdje Luka govori o parusiji i sudu. No, u njemu ne daje odgovor »kada« će biti kraj, nego poziva na duhovnu i moralnu budnost: »Budni budite i u svako doba molite« (Lk 21,36). Na taj način kazuje što mu je cilj: eshatologiju povezati s ispravnim moralnim životom; važnije je kako se živi, negoli znanje o vremenu parusije.
Premda je u Kumranu pronađen relativno mali broj originalnih apokaliptičkih spisa, apokaliptičke teme nerijetko su predmet rasprave na području kumranskih istraživanja. U ovom izlaganju najprije se ...navode spisi koji u svojem naslovu imaju riječ apokalipsa. Zatim se predstavljaju ostali važniji spisi s apokaliptičkim sadržajima kao što su posljednja bitka između dobra i zla, mesijanski likovi, periodizacija povijesti, vječni hram i njegovo bogoslužje.
PDF
