The further affirmation of Reformation theological legacy in contemporary European cultures requires its creative reinterpretation in order to make meaningful the original value of its fundamental ...theological content and at the same time respond to new questions and dilemmas that emanate from a stratified cultural habitus of the late modernity. Substantial redirecting of the Reformation theology should follow the logos of God’s reality rather than the logos of modernity within theoretical, methodological and epistemological boundaries that will warrant a more even-handed and fruitful dialogue between theology and culture. To bring to fruition the ideals of peace, freedom and justice on the basis of faith in Christ’s transforming love, it needs to be situated in the contemporary apocalyptic theology that takes seriously the traditional reformation doctrine of sin and repentance and brings together the present and future aspect of Christ’s apocalypse of freedom, peace and justice. By living a new life in Christ, Christian communities can testify to the fullness of life based on the faith in the transforming effects of God’s presence in history and on the hope in the final dissolution of evil in God’s promised future.
Što je to starozavjetna eshatologija? Postoji li uopće i kakav bi bio njezin potencijalni razvoj? Ima li smisla govoriti »strogo« o eshatologiji Starog zavjeta ako uzmemo u obzir židovsko poimanje ...povijesti? Koja je uloga eshatologije u životu naroda i pojedinca? To su samo neka od pitanja na koja se u ovom radu pokušava dati odgovor svjesni poteškoće pojma eshatologije i njezina sadržaja. Počevši s kratkim osvrtom na poimanje vremena i povijesti u Starom zavjetu, naglasak je stavljen na ulogu Božjeg obećanja koje je uvijek isto, a neprestano »novo«. Upravo iz Božjeg obećanja narodu i pojedincu izvire nada u boljitak i promjenu trenutačne stvarnosti. Trenutak u kojemu se ono ima u potpunosti ostvariti izraženo je pomalo stereotipnim formulacijama: »kraj danâ« (ʾaḥarit hayamim) ili »vrijeme posljednje« (ʿet qeẓ). Točnije, čini se kako čitava starozavjetna eshatologija smjera prema »danu Gospodinovu« (yôm
JHWH) kada se ima dogoditi eshatološka transformacija obećanja u koju je uključena i promjena na kozmološkoj i individualnoj razini. Upravo su ti izrazi, povezani s određenim trenutkom u vremenu, postupno postali eshatološki od povijesnih, o čemu i svjedoče starozavjetni tekstovi. S time je povezano i razmišljanje o smrti pojedinca koje nalazi neizostavno mjesto u eshatološkom jeziku. Čovjek je dio povijesti i nakon što je izgubio »dah životni«, prekida odnos sa Stvoriteljem i svijetom u kojemu se nalazi. Nada u vječnost i potpuno konačno zajedništvo s Bogom mogući su i sigurni, ali gdje, kada i kako će to biti ostaje pitanje koje nadilazi »stroge« granice starozavjetne eshatologije.
Although the notion of utopia, entitling Thomas More’s representative work, was coined in the European West, and far from the Mediterranean, the first utopian dreams about the prefect human community ...were dreamt in the Mediterranean cultural environment. Plato’s construction of the ideal state, as well as the Atlantis myth vividly represented in dialogues Timaeus and Critia, served as inspiration and layout to the entirety of utopian constructions devised afterwards, including the paradigmatic vision of Thomas More’s perfect island state. Moreover, we can find the Mediterranean roots of utopian thought in Hellenistic utopias by Euhemerus and Iambuls, and these ideas partially contain elements from the Mediterranean Middle Age and Renaissance utopias as well. After critical examination of utopian thoughts and worldviews, at the end of this paper a dilemma will be discussed on whether Patricius’ The Happy Town belongs to the corpus of Mediterranean utopias or not.
U nakani da razloži poruku Pavlova teksta u 1 Sol 4,13-18, autor u ovomu radu polazi od općih zapažanja o ukorijenjenosti Pavlove u apokaliptičku misao, zaključujući da Pavao nije pravi apokaliptik, ...nego teolog povijesti spasenja, onaj koji u povijesti uočava tragove Božjega djelovanja i o njima govori kao o prijelomnim događajima. Pretpostavivši poznavanje uvodnih i općih podataka Poslanice,1 prelazi na književnu analizu odlomka i nalazi u njemu pravi eshatološki tekst uronjen u apokaliptički kolorit. Nakon toga egzegetski raščlanjuje tekst in examine u kojemu Pavao odgovara na poteškoće u koje su upali solunski vjernici zbog smrti nekih svojih članova prije konačne završnice. Ne bez utjecaja apokaliptičkih vizija i ondašnjih duhovnih strujanja, Solunjani su bili uvjereni da Kristovo uskrsnuće i njegov pojavak u slavi, o kojima im je Pavao sigurno govorio za prvoga navještaja, vrijede samo za one koji će završnicu dočekati u životu. Pavao ih razuvjerava, ocrtavši im najprije njihovo sadašnje stanje iz perspektive budućnosti, a onda im pripovijeda o toj budućnosti, služeći se apokaliptičkim motivima. Njihovo sadašnje stanje određeno je onim što se već dogodilo u Kristovu uskrsnuću s kojim je budućnost već započela, a njezino potpuno ostvarenje Pavao opisuje kao Kristov pojavak u slavi kojim će i živi i preminuli, koji prethodno trebaju biti uskriseni, imati udjela u njegovoj proslavi. Jedina razlika u pogledu završnice živih i preminulih o Kristovu pojavku jest uskrsnuće tih potonjih, premda će i živi proći kroz nekakvu promjenu, ugrabljenjem u susret Gospodinu u zrak. Opisujući konačnu završnicu, Pavao se poslužio apokaliptičkim scenarijem, ali ne tako da se upustio u iscrpno izvješće o konačnim događanjima, nego, u dušobrižničkoj zabrinutosti za Solunjane, povezuje, tumači, reducira i konkretizira apokaliptičke motive uželji da učvrsti nadu i osnaži povjerenje Solunjana. U zaključku autor ističe da Pavao, rabeći apokaliptičke motive i pripovijedanje, obilato ih prilagođuje i usmjeruje svojim kristološkim uvjerenjem o zajedništvu s Gospodinom zauvijek. U tomu smislu može se reći da se služi apokaliptičkim predajama u korist kristologije, odnosno da temeljna kristološka struktura njegove misli utječe na eshatološka poimanja i ograničava njegovu recepciju tradicijske apokaliptičke građe.
Unatoč valjanim kritikama i izazovima definiranja evanđeoskoga kršćanstva, ono je i dalje stvarna i vitalna koalicija kršćana sličnoga mišljenja posvećenih povijesnoj kršćanskoj vjeri u svijetu i u ...Hrvatskoj. Evanđeosko kršćanstvo u Hrvatskoj ima svoju specifičnu povijest, izazove i potrebe za budućnost, a hrvatski će teolozi morati odigrati veoma važnu ulogu u daljnjem životu i rastu evanđeoskih crkava. Za ulogu teologa istaknuta su četiri važna područja: predanost svetopisamskom učenju i učeništvu u lokalnim crkvama, kritička procjena vanjskih utjecaja, uključenost u globalnu evanđeosku vjeru i doprinos istoj te dijalog sa širim hrvatskim društvom i rimokatoličanstvom. Iako neki evanđeoski kršćani budućnosti pristupaju optimistično, pesimistično ili realistično, budućnost evanđeoskoga kršćanstva u Hrvatskoj ipak je prožeta nadom: eshatološkom nadom evanđelja. Život, smrt i uskrsnuće Mesije Isusa te dar eshatološkoga Duha Crkvi čine povijesni temelj po kojemu su evanđeoski kršćani u Hrvatskoj pozvani i osposobljeni živjeti buduću nadu u sadašnjosti.
Ovo se članak usredotočuje na tumačenje proročanstava u Starom zavjetu, osim Danielovih apokaliptičnih proročanstava o čemu će biti riječi u jednom od slijedećih članaka. Poruke starozavjetnih ...proroka uključivale su i „naviještanje“ (forth-telling) (neproročke poruke non-predictive messages) kao i „proricanje“ „foretelling“ (božanska pretkazanja divine predictions). Ovdje je pozornost usmjerena na „proricanje“, brojna proročanstva za koja se procjenjuje da čine gotovo trideset posto Starog zavjeta. Ona se nalaze u knjigama velikih i malih proroka, ali i u Petoknjižju, povijesnim knjigama i himnama, te mudrosnim knjigama.
Članak o motivu kola na kasnosrednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, koje obično zovemo stećcima, ima nakanu osvijetliti naznačenu problematiku iz semiološke perspektive analizirajući ...reprezentativne uratke na već poznatim i tek otkrivenim spomenicima. Uz to namjerava preispitivati rezultate dosadašnjih proučavanja i utvrditi nove rezultate. Pri tome polazi od nekoliko općeprihvaćenih stajališta, ponajprije da su ti spomenici preostali dio iz devastiranoga i izgubljenoga kulturološkoga konteksta; da je matični prostor u kome su se ti spomenici pojavili, dakle srednjovjekovna Bosna i Hum, bio otvoren, posebno prema gradovima u primorju, ali i europskim kontinentalnim središtima; da tijekom cijeloga europskog srednjeg vijeka svi ideološki i svjetonazorski obrasci izrastaju i oblikuju se isključivo na kršćanskoj vjerskoj podlozi, što je iznimno važno za kulturu smrti i odnos prema njoj; da su kopizam i citatnost odlika svakoga stvaralaštva u tom vremenu i da najkvalitetnije likovne kompozicije na stećcima nisu projektirane samo na jednu stranu spomenika, nego se često radi o poliptihalnoj projekciji.
This article explores the legitimacy of evident tension between the evangelistic and family commissions of evangelical Christians. Legitimacy is sought within the context of wider tensions revealed ...on the social level of Christianized civilizations, represented here by the Croatian example, as well as within the context of the New Testament writings which greatly influenced it. Theological interpretation of these tensions is offered within the eschatological model of the inaugurated kingdom and is suggested as a frame of reference for their evaluation and understanding. The main argument of the article seeks to show that both successes and failures of evangelical Christians in the area of the integration of family life and evangelistic enterprise
equally bare testimony to the truth of the gospel and follow the eschatological dynamics of the New Testament as well as the progress of the history of salvation.
U radu se prikazuju temeljne crte filozofije povijesti Aurelija Augustina. Prema njemu, povijest je u bitnome određena postojanjem dvaju međusobno suprotstavljenih gradova: civitas Dei i civitas ...terrena. Međusobno suhođenje ta dva grada, koja treba shvaćati kao mističko-eshatološku zbiljnost, a ne kao političko-pravnu stvarnost, trajat će sve do svršetka svijeta. Primat svete nad profanom poviješću vidljiv je diljem Augustinove kršćanske filozofije. Augustin se svojom kritikom tradicionalne poganske religije ujedno pokazuje ključnom točkom sinteze tradicionalne rimske vrline i novih etičkih zahtjeva pobjedonosne kršćanske religije. Odbacivanjem koncepta milenarizma i vezivanja kršćanske religije uz sudbinu bilo koje političke zajednice osigurao je opstanak i daljnje mogućnosti širenja kršćanstva nakon propasti Rimskoga Carstva među novopridošla germanska plemena. Odlučnom kritikom antičkoga cikličkog shvaćanja vremena i odbacivanjem nauka o metempsihozi otvorio je puteve za daljnji razvoj zapadnoga čovjeka.
PDF
