Autor ukratko objašnjava što je to eshatologija i koje su njezine bitne sastavnice. Na početku podsjeća da eshatologija proučava konačni cilj čovjekova života, a njezino je specifično područje ...budućnost, što je sve uokvireno u perspektivu nade. Izvornost specifično kršćanske eshatologije, koja ima biblijsko utemeljenje, jest njezina utemeljenost na Isusu Kristu. Tako i sadržaj apsolutne budućnosti proizlazi iz Isusova uskrsnuća. Autor tumači i u čemu se sastoji stupnjevitost i složenost apsolutne budućnosti čiji su sastavni dijelovi: sud, paruzija, palingeneza i pakao. Stvarnost i identitet apsolutne budućnosti uključuju uskrsnuće tijela i život viječni, ali i paradoks provizornoga u definitivnome.
Od biblijskog suda nad Babilonom i Rimom do modernih apokaliptičkih prijetnji New Yorku – ljudski duh već tisućama godina izriče svoju osudu velikim gradovima, ali i sud nad civilizacijskim ...dostignućima uopće. Cilj je ovog rada pokušati ući u nutarnje razloge ove osude. Pri tome se želi poći od analize nekih biblijskih, ali i predbiblijskih tekstova, zatim kroz osvrt na teologiju i filozofiju povijesti i kulture, imajući
pri tom u vidu i psihološko-sociološke aspekte problematike. Konačno, ovaj rad ima za cilj ispitati kvalitete civilizacije i kulture, ali – kako je već naglašeno - i smislenost te opravdanost samog suda nad njima. Pri tome nastojim pokazati da autori poput M. Foucaulta, R. Girarda i N. Berdjajeva kroz svoja djela omogućuju bolji uvid u svijet u kojem živimo, ali i u narav ljudskog duha na kojem svi zajedno participiramo.
Članak analizira shvaćanje postmilenijalističke eshatologije da će Božje kraljevstvo prije Kristova drugog dolaska biti pobjedonosno te će preobraziti svaki aspekt svih društava ovoga svijeta. Zlo ...time neće biti konačno pobijeđeno, ali će kršćanske vrijednosti i principi prevladavati u svijetu. Neki kritičari postmilenijalizma smatraju da se potpora za takvo shvaćanje jedino može naći u parabolama o kvascu i gorušičinom sjemenu. Stoga članak istražuje značenje parabola, povijest njihova tumačenja i ukratko se bavi pitanjem naravi kraljevstva te nastoji pokazati razliku između tumačenja parabola kao alegorije, metafore i usporedbe. Autor smatra da se parabole o kvascu i gorušičinom sjemenu ubrajaju u grupu usporedbi u kojima, iako postoji izričita povezanost dva elementa koja se uspoređuju (kraljevstvo sa sjemenom i kraljevstvo sa kvascem), ključ je za ispravno tumačenje u shvaćanju da cijela prispodoba otkriva nešto o naravi kraljevstva, a ne samo jednu od točki poistovjećenja ili neki detalj.
Polazeći od čovjeka čija egzistencija u svakom trenutku može biti ugrožena, autor ovoga članka ukazuje na svijetli lik Crkve četvrtoga stoljeća, koji svojom egzegetskom sposobnošću i pastoralnom ...zauzetošću bodri čovjeka na hrabri čin prelaska iz jednoga u drugi život. Sveti Ambrozije usmjerava svoj pogled prema Kristu, a istovremeno oči drži budnim nad čovjekom. Krist i čovjek su blago koje se uočava prezentno, pa stoga autor članka to blago istražuje u eshatološkom aspektu. Članak je podijeljen na tri dijela.
U prvom dijelu autor predstavlja blago na zemlji. Riječ je o materijalnom dobru koje čovjek posjeduje i koje je potrebno za siguran život dok je na zemlji. Izražen je pozitivan stav prema zemaljskim dobrima koja su plod cjelokupne stvaralačke Božje ljubavi. Isto tako izražena je i negativna perspektiva zemaljskoga bogatstva ukoliko se čovjek oslanja samo na njega. Kao primjer istaknuto je egipatsko bogatstvo koje je simbol moći na zemlji, ali koje postaje bespomoćno u susretu s „posljednjim stvarima“: sa smrću i vječnim životom.
U drugom dijelu riječ je o blagu koje se nalazi u čovjeku. To je čovjekov intelektualni i duhovni život koji ga može učiniti najvećim bogatašem kao i najvećim siromahom. Istaknute su čovjekove mentalne i duhovne sposobnosti. Čovjekovo srce je neiscrpni trezor bogatstva, a memorija arhivska građa za istraživanje.
U trećem dijelu dolazi se do središnje točke istraživanja. To je blago na nebu. Međusobno se isprepliću i nadopunjuju biblijski tekstovi i osobno proživljeno iskustvo utemeljeno na vjeri u Onoga koji nadvisuje sve stvoreno. Autor predstavlja bogatstvo izričaja i tumačenja samoga pojma thesaurus in coelo kao posljednje odrednice ljudskoga i sveukupnoga postojanja, s očiglednim naglaskom na Božju ljubav i vjernost koje ne napuštaju čovjeka niti poslije smrti.
Članak prvenstveno nastoji osvijetliti eshatologiju Johna Hicka, problematizirajući pritom njezino pluralističko obilježje u kontekstu religijskih problema i perspektiva. Pritom pojašnjava i njegovo ...shvaćanje Boga kojega naziva Zbiljsko (the Red) i soteriološko obilježje religija koje spasenje, odnosno oslobođenje, shvaća kao preobrazbu. Tako viđena preobrazba podrazumijeva pomak od sebičnosti, odnosno usredotočenosti na sebe (self-centeredness) prema usredotočenosti na Zbiljsko (Reality-centeredness). Djelo Death and Eternal Life osvjetljava Hickovu eshatološku misao i pristup eshatologiji unutar koje je posebno naglašena teologija smrti.
U članku se dijalektički promatraju dvije kršćanske koncepcije pravde: retributivna, ili osvetnička, te ona eshatološka. Pod retributivnom pravdom se misli na iskaz pravde u kažnjavanju grijeha, a ...pod eshatološkom se misli na realizaciju ukupnog sklada svih odnosa unutar obnovljenog stvorenja. Ova druga se naziva eshatološkom jer, za razliku od prethodne, svoj puni iskaz zadobiva u konačnoj obnovi stvorenja u Kristu tj. eshatonu koji ne dokida prostor i vrijeme, nego ih savršene uvodi u vječnost. Argument članka se zalaže za dominaciju eshatološkog poimanja pravde u kršćanskoj perspektivi dok njen retributivni karakter biva umanjen i podređen potrebama prethodnog. Ovo se čini na temelju integracije starozavjetne i novozavjetne eshatologije te na kritici, Bibliji stranim, dualističkih tendencija u kršćanstvu koje potiču dominaciju retributivnog shvaćanja pravde. Najuže povezano s pitanjem karaktera pravde je i pitanje prisutnosti pakla u svijesti i propovijedanju kršćana. Dok argument ne osporava postojanje pakla kao vječnog stanja/mjesta izgubljenih, on ga uklanja iz domene intenzivnog kršćanskog fokusa.
ANTIMODERNISTIČKI MODERNIST Kravar, Zoran
Croatica et Slavica Iadertina,
01/2006, Volume:
1, Issue:
1.
Paper
Open access
U članku se analizira Nazorova pjesma "Uskrs", objavljena u Novim
pjesmama (1913), pri čemu se težište stavlja na njezine uočljive veze s jednom od nacionalističkih ideologija aktualnih u hrvatskom ...društvu između 1900. i Prvoga svjetskog rata. Ukazuje se i na usklađenost njezine poetske kakvoće s njezinim ideologičnim iskazima, a na kraju se njezin nacionalistički elan dovodi u vezu s
antimodernističkim svjetonazorima karakterističnim za kulturu europskoga esteticizma.
Nedavna istraživanja u Europi pokazuju da prosječno 18% ljudi vjeruje u reinkarnaciju. Reinkarnacija je vjerovanje da se duša nakon smrti uvijek iznova utjelovljuje, da postoji mnogostrukost života, ...univerzalni retribucijski zakon karme, te princip koji zadržava individualni identitet u sukcesivnim reinkarnacijama. Reinkarnacija se najprije pojavila u hinduizmu i budizmu, kasnije kod Egipćana, Grka i Rimljana, te u gnosticizmu. Raširili su je suvremeni pokreti spiritizma, antropozofije, teozofije i New agea.
Crkva ispovijeda vjeru u uskrsnuće mrtvih i život vječni. Bog će svakog čovjeka osobno uskrsnuti, ali će i čitav svijet doživjeti preobrazbu u novom nebu i novoj zemlji. Čovjek uskrišava s tijelom, dušom i duhom. Radikalne su razlike između reinkarnacije i uskrsnuća na području antropologije, kozmologije i teologije. Reinkarnacija se javlja u doba krize bitka i smisla života. No, ona je regresija, a ne progres. Od Crkve se traži da agresivnije propovijeda posljednje stvari čovjeka, kada će biti uspostavljena pravda i bezgranični razvoj ljudske osobe.
Thomas Witulski u svome članku iz 2007. godine postavlja pitanje odnosa između dimenzije prostora i vremena u koncepciji eshatologije Poslanice Hebrejima, određujući dimenziju vremena kao sastavnicu ...ranožidovsko-prakršćanske apokaliptičke terminologije, dok dimenziju prostora, onu ontološko-metafizičku i dualističku, određuje kao sastavnicu helenističkog eshatološkog promišljanja u međuodnosu onog »gore« i onog »dolje.« Ovaj članak pokazuje da dimenzija prostora nije nepoznata ranožidovskoj apokaliptičkoj književnosti, što je osobito vidljivo na temelju tekstova nađenih u Kumranu i Judejskoj pustinji. U njima postoje i vremenska i prostorna, tj. kvalitativna dimenzija kad je riječ o apokaliptičkim tekstovima i eshatološkim iščekivanjima, pa i unutar govora o Savezu. Grčki pridjev κρείττων koji se pojavljuje u Heb 7,22 u odnosu na Savez, može imati dva temeljna značenja: »bolji« i »uzvišeniji«. Temeljem analize uporabe ovog pridjeva u Poslanici Hebrejima zaključuje se da on u toj poslanici zadržava oba značenja. Isus je označen kao »jamac« Saveza i to kao »drugi svećenik«, »uzvišeniji od nebesa« (7,26), a uz njega se mijenja i Zakon (7,12) te se uvodi bolja nada (7,19). I Savez je tako drugi, bolji, uzvišeniji, nebeski. Stari je Savez dokinut, a novi je Savez, predma u skladu sa starim obećanjima, utemeljen u Kristu. U pojmu Saveza prisutna je stoga i kvalitativna, to jest prostorna, i vremenska dimenzija: on nastupa u točno određenom vremenu, ali je i bolji u odnosu na stari Savez.
