Model učeništva T4T Debeljuh, Josip
Kairos,
05/2024, Volume:
18, Issue:
1
Journal Article, Paper
Open access
U posljednjih su se nekoliko godina na kršćanskoj globalnoj sceni pojavili mnogi modeli učeništva. Među njima je jedan privukao pažnju teoloških fakulteta, misijskih organizacija i crkava, a to je ...model učeništva T4T (Training for Trainers). Model učeništva T4T dio je Pokreta za osnivanje crkava (Church Planting Movements – CPM) i Pokreta za stvaranje učenika (Disciple Making Movements – DMM). Ovaj članak pruža informacije o modelu učeništva T4T – što je, što postiže i kako se primjenjuje. Nadalje, članak propituje njegove prednosti i mane u pogledu upotrebe u hrvatskom kontekstu. Na kraju, članak zaključuje da model učeništva T4T nije prikladan za upotrebu u lokalnim crkvama u Hrvatskoj osim u slučaju da se naprave znatne preinake njegova učenja i prakse.
In recent years many discipleship models emerged on the Christian global scene. One discipleship model that has garnered attention in theological seminaries, mission organizations, and churches is the T4T discipleship model (Training for Trainers). The T4T discipleship model is a part of Church Planting Movements (CPMs) and Disciple Making Movements (DMMs). This article provides information about the T4T discipleship model - what it is, what it does, and how is it applied. Further, this article considers its strengths and weaknesses regarding the use of it in the Croatian context. This article concludes that the T4T discipleship model is not suitable for use in local churches in Croatia unless there are substantial adaptations to its teaching and practices.
Crkva i mediji Bogešić, Robert
Kairos,
05/2019, Volume:
13, Issue:
1
Journal Article, Paper
Open access
Mogu li mediji ubiti vjeru? Kakav je međusobni odnos Crkve i medija? Kakav treba biti odnos dvaju subjekata koji su usmjereni prema većem broju korisnika? Treba li uopće postojati? Kakvi su subjekti ...koji izgrađuju taj odnos? Trebaju li mediji imati bilo kakav odnos s crkvama te crkve s medijima? To su neka pitanja koja se nameću kada se promišlja o međusobnim odnosima između medija i crkvi. Oba subjekta sadrže u svom djelovanju zajednički element. Odnos prema većem broju korisnika. Tim više i crkve i mediji trebaju izgrađivati međusobne odnose koji će doprinijeti boljitku i ostvarivanju interesa te razvoju raznih grupa, ali i pojedinaca kojima su oni namijenili svoja djelovanja. S jedne strane, Crkva ima zadaću naviještati Radosnu vijest Isusa Krista narodima, dok mediji svojim djelovanjima nastoje prenijeti razne informacije što većem broju korisnika. Na taj način i Crkva i mediji ispunjavaju funkciju masovnosti. Mogu li crkve primjenjivati neke medije u toj zadaći ili mogu li neki mediji koristiti crkve za plasiranje svojih proizvoda? Pitanja su koja ponekad i opterećuju, ali prije svega, obogaćuju prostore djelovanja obaju subjekata.
Can the media kill faith? What is the relationship between the Church and the
media? What should be the relationship between these two subjects that are oriented
for large audiences? Should there even be a relationship between them?
What is the character of the subjects building this relationship? Should the media
have any sort of relationship with the Church, and vice-versa? These are some of
the questions that arise when we think about the relationship between the media
and churches. Both subjects have a common element in their activities: a relationship
with a large number of users. Even more so, both the churches and the
media need to build mutual relationships which will contribute to improving and
achieving their interests and to developing various groups as well as individuals
that they are targeting. On the one hand, the Church is tasked with proclaiming
the Good News to the nations, while the media in their work try to communicate
various information to as many users. In this way, both the church and the media
meet their function of reaching massive audiences. Can churches use some of
these media in fulfilling its task, or can some of the media use churches for promoting
their products? These are questions which are sometimes burdensome
but are primarily meant to enrich the fields of both subjects’ activities
Ovim se člankom želi promišljati o mogućnosti evangelizacije kao inkulturacije u kontekstu postmoderne kulture, polazeći ponajprije od dvaju važnih crkvenih dokumenata u kojima se donekle dotiče ta ...problematika: pastoralne konstitucije Drugog vatikanskog koncila Gaudium et spes i apostolskog nagovora o evangelizaciji u suvremenom svijetu pape Pavla VI. Evangelii nuntiandi. Uz općenitije određenje kulture kao sveobuhvatnog i specifičnog agensa nekog društva, pitamo se o realnoj mogućnosti kršćanske inkulturacije u tzv. suvremenu postmodernu kulturu ukoliko ista biva obilježena otegotnom različitošću u odnosu na, primjerice, tradicionalne kulture kada je bila donekle moguća misijska inkulturacija (akomodacija) početkom XVII. stoljeća, kako su to radili misionari Robert de Nobili i Matteo Ricci u azijskom području. Ukoliko bi tzv. postmoderna kultura mogla biti obilježena i kao ne‑kultura, zbog njezine kriterijske pluralnosti i njezina nejasnog samovrednovanja nečega mogućega (i kulturalnoga) istinitoga, dobroga i lijepoga, što se ne mora autentično odražavati u zbilji (pače, sasvim suprotno), konstatiramo evangelizacijske poteškoće u pronalaženju spona zbiljske inkulturacije u postmodernom kontekstu. Zato nam se čini dragocjen doprinos pape Franje, koji u svojoj pobudnici Evangelii gaudium naglašava, suvremenoj otegotnoj situaciji usprkos, važnost zauzetoga autentično‑evangelizacijskog, osobnog i konkretnog djelovanja prema svijetu, koji i u postmodernom ozračju dinamično‑varijabilne društvene stvarnosti može iznjedriti tko zna kakve nove spone inkulturacijskog nadovezivanja kršćanske poruke.
Više od pedeset godina postojanja
Maloga koncila
pruža mogućnost istražiti njegovo značenje u vjerskom odgoju mnogih generacija.
Mali koncil
promatra se u kontekstu života Crkve nakon Drugoga ...vatikanskoga koncila, pri čemu je, nakon uklanjanja katoličkoga vjeronauka iz javnih škola, taj časopis na određeni način preuzeo ulogu katehete. U sladu s njegovim ciljevima, časopisu se pristupa kao mediju, koji ima funkciju podržavanja postojećega vjerskoga odgoja ili ga se sagledava kao periodiku koja ima zadaću njegova nadopunjavanja. Najznačajnija za
Mali koncil
jest njegova evangelizacijska i katehetska dimenzija, kojom tumači život u svjetlu vjere, a vjeru razumije u kontekstu života. Kratka usporedba
Maloga koncila
s drugim postojećim časopisima za djecu i mlade još jednom pokazuje važnost toga vjerskoga časopisa za djecu i mlade.
Mehr als fünfzig Jahre des Bestehens des
Kleinen Konzils
bietet die Gelegenheit, seine Bedeutung in Glaubenserziehung vieler Generationen zu erforschen. Das
Kleine Konzil
wird im Kontext des Lebens der Kirche nach dem Zweiten Vatikanischen Konzil gesehen, wobei diese Zeitschrift, nach der Entfernung des katholischen Religionsunterrichts aus den öffentlichen Schulen, in gewisser Weise die Rolle des Katecheten übernahm. Ihren Zielen entsprechend, wird die Zeitschrift als Medium betrachtet, das die Funktion hat, die bestehende religiöse Erziehung zu unterstützen oder aber diese zu ergänzen. Das Bedeutendste für das
Kleine Konzil
ist seine evangelisierende und katechetische Dimension, mit der es das Leben im Licht des Glaubens interpretiert und den Glauben im Kontext des Lebens verstehen versucht. Ein kurzer Vergleich des
Kleinen Konzils
mit anderen Kinder- und Jugendzeitschriften zeigt einmal mehr die Bedeutung dieser religiösen Zeitschrift für Kinder und Jugendliche.
U brojnim teorijskim istraživanjima profesionalne osposobljenosti učitelja obrazlažu se temeljne kompetencije učitelja u različitim područjima kvalitetne odgojno-obrazovne djelatnosti. Međutim, ...nedostaju istraživanja utjecaja učiteljeve predanosti poslu na kvalitetno obavljanje profesionalne uloge. Entuzijazam (predanost, posvećenost poslu, oduševljenje ili zanesenost) se odražava na kvalitetu odgojno-obrazovnog rada učitelja, kao i na kvalitetu rada ustanove. Predanost profesiji nadilazi koncepte rada kao izvora zarade i rada kao mogućnosti razvoja karijere te dovodi do koncepta rada kao životnog poziva. U radu se obrazlaže koncept predanosti učiteljskoj profesiji kao složeni emocionalni, motivacijski, kognitivni i duhovni konstrukt koji u interakciji s visoko razvijenim sposobnostima dovodi ne samo do zadovoljstva poslom i optimalnog obavljanja radnih zadaća nego do istinskog svjedočenja i življenja vjere u službi nove evangelizacije. Ostvarivanje učiteljskog poziva u kontekstu kurikulumskog pristupa i nove etape evangelizacije određeno je svjedočenjem iskustva osobnog odnosa s Bogom te komuniciranjem radosnog odgovora na osobno iskustvo Božje ljubavi.
For the purpose of quality realization of the teaching profession, the framework of key competences of teachers requires much more than the defined pedagogical competences. In this context, starting from the psychological and theological points of view, the importance of commitment in fulfilling the professional role of the teacher is emphasized. The concept of commitment is therefore defined as a complex emotional, motivational, cognitive and spiritual construct that, when interacted with highly developed abilities, leads not only to job satisfaction and optimal performance of work tasks, but to true witnessing and living of faith, which is one of the basic requirements of new evangelization. Such a holistic understanding of the concept of commitment in relation to the educational work of teachers brings us to the challenge of revising the key competences of the teaching profession. As there is a lack of adequate responses to this need, there are also lacking results that could have a more positive impact on the teacher's own person, students and whole society. Fulfilling the teacher's vocation in the context of the new evangelization is determined by witnessing the experience of a personal relationship with God and by communicating a joyful response to God's love.
Temeljna misao Lausannskih kongresâ i Capetownskog iskaza, kao konačnog proizvoda trećeg kongresa, mogla bi se sažeti riječima “Crkva mora evangelizirati svijet”. Iz toga „borbenog pokliča“ proizlaze ...izazovi poznavanja Evanđelja i savladavanja vještinâ potrebnih za sprovođenje tog plana. Ovaj članak ističe da je oba izazova moguće savladati jedino kroz dosljednu službu obrazovanja unutar lokalnih zajednica vjernikâ.
Film je kao tradicionalni medij i nakon sto i dvadeset godina svojeg postojanja još uvijek atraktivan, pogotovo među mladima. Njegova je uloga kod adolescenata koji prolaze proces oblikovanja ...vlastitog identiteta iznimno važna jer zrcali, ali i oblikuje kulturu, društvo, vrijednosti te moralne stavove. Usto, filmovi služe kao modeli identifikacije i projekcije, mogu utjecati na razvoj empatije, kreativnosti, memorije itd. U ovom radu govori se posebno o vrednovanju filmske umjetnosti u katoličkom okruženju, tematizira se film kao teološko mjesto govora u Bogu i njegova odgojno-didaktička uloga u katehizaciji. Na temelju rezultata filmskih preferencija hrvatskih adolescenata, koje su proizašle iz istraživanja provedenog među hrvatskim srednjoškolcima u 2020. godini, donosi se njihova analiza kako bi se istaknuli neki odgojno-obrazovni i evangelizacijski izazovi. Naposljetku se ukazuje na činjenicu da odabir filma u svrhu religijsko-pedagoške i katehetske prakse pripada središnjem pitanju katehetske metodologije, a u svrhu praktičke primjene rezultata istraživanja i njihove elaboracije. Na kraju rada donose se neke konkretne metodičko-didaktičke preporuke za odabir i analizu filma.
As a traditional media, the film is still attractive, especially among the youth, even after a hundred and twenty years since it was invented. Its role is extremely important among adolescents who are going through the process of forming their own identity because it mirrors but also forms culture, society, values, and moral attitudes. Apart from that, films serve as models of identification and projection, they can have an influence on the development of empathy, creativity, memory, etc. In this article, the authors discuss the valuation of film art in the Catholic environment and thematize film as a theological place of discourse on God, as well as its upbringing-educational role in catechization. On the basis of results of film preferences of Croatian adolescents, discerned through a study carried out among Croatian secondary school pupils in 2020, the article analyses these preferences in order to point out some upbringing-educational and evangelization challenges. The authors also point out that opting for the film for the purpose of religious-pedagogical and catechetical practice is an important issue of catechetical methodology and represents a practical application of the results of the aforementioned study and their elaboration. At the end of the article, some concrete methodical didactic recommendations for selecting and analyzing film are offered.
Jedan od velikih fenomena današnjeg svijeta, a time i jedan od velikih izazova koji se stavlja pred Crkvu jesu migracije. U ovome se članku pokušava teološki promišljati o tom fenomenu, o značenju ...koje on ima za Crkvu, te o posebnosti izazova koji migracije stavljaju pred teologiju. Najprije se pokazuje kako je Crkva ozbiljno pristupala tom fenomenu tijekom čitave svoje povijesti. Međutim, nemoguće je obuhvatiti raspon djelovanja Crkve na tom području. Jednako je i kada se želi prikazati sve intervencije učiteljstva i teološke perspektive pristupa migracijama. Stoga ovdje ukratko predstavljamo najvažnije dokumente crkvenog učiteljstva, te istaknuto mjesto koje migracije imaju u pontifikatu pape Franje. Potom se, u drugome dijelu, pokušava pokazati kako je fenomen migracija u samoj naravi Crkve, koja je putujuća i misionarska. Te su dvije dimenzije, iako različite, neodvojive. Crkva nije samo usmjerena prema migrantima nego je ona trajno migrirajuća ukoliko je uvijek na putu prema svome konačnom dovršetku u nebeskoj slavi. Ona je također migrirajuća ukoliko je poslanje Kristovih učenika ići svim narodima, ali i ukoliko vjera Kristovih učenika podrazumijeva trajni nutarnji izlazak. U trećem se dijelu pokušava dati vlastito shvaćanje posebnosti teološkog promišljanja o migracijama, koje se opisuje kroz dvije perspektive, dogmatsku i evangelizacijsku. Na kraju, u zaključku, sažima se važnost migracija za vjeru i Crkvu, te se pokazuje kakvu teologiju zahtijeva fenomen migracija.
One of the great phenomena of today's world, and thus one of the great challenges facing the Church, is migration. This article tries to think theologically about this phenomenon, about the meaning it has for the Church, and about particular challenges that migration poses to theology. First it is presented how the Church has taken this phenomenon seriously throughout its history. However, it is impossible to cover the whole range of the Church's activities in this area. It is the same when one wants to show all the interventions of the magisterium and the theological perspectives of the approach to migration. Therefore, here we briefly present the most important documents of church teaching, and the prominent place that migrations have in the pontificate of Pope Francis. Then, in the second part, an attempt is made to show how the phenomenon of migration is in the very nature of the Church, since she is a traveling and missionary Church. These two dimensions, although different, are inseparable. The Church is not only directed towards migrants but she is permanently migrating if she is always on the way to her final completion in heavenly glory. It is also migratory if the mission of Christ's disciples is to go to all nations, but also if the faith of Christ's disciples implies a lasting inner exodus. The third part tries to give our own understanding of the peculiarities of theological thinking about migration, which is described through two perspectives, dogmatic and evangelizing. Finally, the conclusion summarizes the importance of migration for the faith and the Church, and shows what kind of theology the phenomenon of migration requires.
Svako novo komunikacijsko sredstvo oblikuje novu komunikacijskuparadigmu zbog čega Katolička Crkva otvoreno, ali s oprezom,prihvaća svako „čudesno iznašašće tehnike” i iskorištavanjegovu snagu i ...potencijale kako bi vršila, jačala i unaprjeđivalasvoje apostolsko djelovanje. Danas, u vrijeme epidemije koronavirusaona je mnoga obavijesna sredstva pretvorila u „suvremenepropovjedaonice”. Ovaj rad donosi rezultate istraživanja i odgovorna pitanje kako su reagirale pojedine župe u Splitsko-makarskojnadbiskupiji u vrijeme mjere lockdowna, odnosno jesu li župniciotvorili crkvu u virtualnom prostoru. Osim toga, pregledom odabranihpovijesnih dokumenata i kratkom analizom pokušalo se pokazatida su oni svakako imali dobro uporište i razlog da se otvorenovim komunikacijskim tehnologijama u vrijeme epidemije. Naime,brojni crkveni dokumenti, oni koji datiraju od II. vatikanskog koncilapa do najnovije poruke pape Franje povodom Svjetskog danadruštvenih komunikacija, zaređene osobe i vjernike laike medijskisu opismenjivali i kontinuirano poticali da iskoriste to „divnooruđe” za novo iskustvo zajedništva, dijeljenja, slavlja i evangelizacije.Za istraživanje su korištene metode analize sadržaja i komparacije.Podatci su preuzeti iz Tiskovnog ureda Splitsko-makarskenadbiskupije te s internetskih stranica i društvenih mreža svakeod župa Nadbiskupije. Potom su sumirani i analizirani te se komparacijskommetodom došlo do traženih rezultata.
A new means of communication shapes a new communicationparadigm, which is why the Catholic Church openly, butwith caution, accepts every “miraculous invention of technology”and uses its strength and potential to carry out, build up andimprove its apostolic work. Today, at the time of the coronavirusepidemic, many media have been turned into “modern pulpits.”This paper presents the results of the research and the answer tothe question of how some parishes in the Split-Makarska Archdiocesereacted during the lockdown, i.e. whether the parishpriests opened the church in a virtual space. Furthermore, anoverview of selected historical documents and a brief analysistries to show that they certainly had a good foothold and a reasonto open up to new communication technologies at the timeof the epidemic. Namely, numerous church documents, thosedating from the Second Vatican Council until the latest messageof Pope Francis on the occasion of the World Day of Social Communications,have continuously encouraged the ordained personsand lay faithful to become literate in the media and to usethis “wonderful tool” for a new experience of communion, sharing,celebration and evangelization. Content analysis and methodsof comparison were used for this research. The data weretaken from the Press Office of the Split-Makarska Archdioceseand from the websites and social networks of each of the parishesof the Archdiocese. These data were then summarized andanalysed, and the required results were obtained by the methodof comparison.
Predloženi teološki model čitanja znakova vremema sastoji se od promatranja sadašnjega trenutka Crkve i suvremenoga društva. Crkva koju se ima pred očima poslijekoncilska je Crkva, a društvo je ...poslijemoderno društvo. U članku se uzima u obzir razmišljanja i uvide nekolicine suvremenih autora, različitih svjetonazora, prepoznavajući u njima znakove vremena i izazove suvremenoj teološkoj misli. Među takvim znakovima vremena posebno se ističe nezadovoljstvo spomenutih mislilaca s posvemašnjim materijalizmom, s izostankom nutarnjega života, s onesposobljenošću za transcendentno. Unutar globalnoga liberalnoga kapitalizma takvi oblici duhovnoga nezadovoljstva imaju nultu toleranciju prema fizičkom izvanjskom nasilju i nasilju sustava, kao i težnju prema multikulturalnosti, pa se vide kao posebni znakovi pogodni za teološko čitanje. U zaključku članka ističe se da na isti način valja i kršćanskoj teologiji vratiti proročku dimenziju koja će biti temeljna i u gajenju suvremenih oblika svetosti.
The proposed theological model of reading the signs of the times consists of observing the present moment of the Church and contemporary society. The Church we have before our eyes is the post-conciliar Church, and the society is the post-modern society. The article considers the thoughts and insights of several contemporary authors with different worldviews, recognizing in them the signs of the times and challenges to contemporary theological thought. Among such signs, we point out the dissatisfaction of those thinkers with utter materialism, the absence of an inner life, and the incapacity for the transcendent. Within global liberal capitalism, such forms of spiritual dissatisfaction have zero tolerance for external physical and system violence and a desire for multiculturalism, hence, they are viewed as special signs suitable for theological reading. In the conclusion, we emphasize that we should likewise restore the prophetic dimension to Christian theology, which will be fundamental in cultivating contemporary forms of holiness.
PDF
