U naslovljenom radu autor će predložiti novo čitanje Heideggerova promišljanja tehnike utemeljenog na kritici kibernetike Gilberta Simondona kao glavnog oponenta filozofiji Norberta Wienera, čiji je ...misaoni projekt gotovo samostalno uspostavio znanost upravljanja informacijskim sustavima kao krovnu disciplinu moderne znanosti uopće. Simondon predlaže zasnivanje tehno-kulture otvorenih mašina u kojem se čovjek pronalazi kao tehničar i mehanolog novog društvenog sklopa. No za takav projekt potrebno je ponajprije razviti radikalno disruptivan odnos prema svakodnevnom jeziku koji u sebi krije sredstva za novo osmišljavanje našeg odnosa prema svakodnevnim izazovima tehno-znanstvenog ovladavanja svijetom.
In this paper, the author will propose a new reading of Heidegger’s reflections on technology based on Gilbert Simondon’s critique of cybernetics as a major opponent of Norbert Wiener’s philosophy, whose thought project almost single-handedly established the science of information systems management as the grounding discipline of modern science. Simondon proposes the establishment of a techno-culture of open machines in which man finds himself as a technician and mechanologist of a new social nexus. But for such a project, it is first necessary to develop a radically disruptive attitude towards everyday language, which hides in itself the means to rethink our attitudes towards the everyday challenges of techno-scientific enframing of the world.
Straipsnyje aprašoma kibernetinio modeliavimo vieta bendroje modeliavimo tipų klasifikacijoje. Autorius, siekdamas išanalizuoti kibernetinio modeliavimo gnoseologinės kategorijos statusą, siekia ...apibendrinti kibernetinio modeliavimo kaip mokslinio pažinimo metodo supratimą. Susiformavus kibernetikai, modeliavimas įžengė į naują etapą, kuriame kur kas plačiau atsiskleidė šio pažinimo metodo gnoseologinė vertė. Kibernetinis modeliavimas padėjo suprasti iš esmės naujas šio plačiai taikomo metodo savybes, suteikė jam naujų elementų, turinčių didelę perspektyvinę vertę, padarė šį metodą veiksmingesnį. Kai kalbama apie principines modeliavimo metodo galimybes, pirmiausia turima galvoje kibernetinis modeliavimas. Nustatant kibernetinio modeliavimo vietą modeliavimo tipų klasifikacijoje keliami klausimai: ar galima kalbėti apie kibernetinį modeliavimą kaip atskirą modeliavimo tipą, apie kibernetinių modelių ypatumus, ar kibernetikoje taikomi modeliai turi požymių, išskiriančių juos iš visų modeliavimo tipų? Daroma išvada, kad kibernetinis modeliavimas kaip atskiras, savarankiškas modeliavimo tipas išsiskiria tik tada, kai klasifikuojami modeliavimo tipai pagal mokslų objektus.
Zadaća je socijalnog rada stvoriti uvjete u kojima ljudi u suradnji sa socijalnim radnicima mogu riješiti svoje osobne, ponekad vrlo složene, socijalne probleme. Osobe koje se suočavaju s takvim ...problemima, odnosno korisnici socijalnog rada, smatraju se “stručnjacima iz iskustva” (Madsen, 2007.; McLaughlin, 2009.), onima koji najbolje poznaju svoj život. Rješavajući svoje probleme, korisnici socijalnog rada kao stručnjaci iz iskustva ravnopravno surađuju sa socijalnim radnicima. S obzirom na to, cilj je ovoga rada predstaviti participativni model socijalnog rada koji uključuje kreativne alate koje sam razvila u svojem praktičnom i teorijskom radu u području socijalnog rada. Model sam nazvala “Spiralni participativni model istraživanja, planiranja, implementacije i evaluacije kreativnih alata.” On je nadogradnja tzv. “kružnog modela socijalne i kulturne aktivnosti”, koji su razvili istraživači s nizozemskog sveučilišta Hogeschool Nijmegen (Šugman Bohinc, 1994.). Osobito sam unaprijedila evaluacijsku dimenzija tog modela koristeći se teorijskim konceptima kibernetike prvog, drugog i trećeg reda, grupnim radom i metodama participativnog istraživanja. Smatram da predloženi spiralni participativni model socijalnim radnicima, korisnicima njihovih usluga i drugim sudionicima omogućuje da surađuju i uz pomoć kreativnih alata stvore uvjete u kojima se može čuti glas svih sudionika i u kojima svi sudionici mogu pronaći vlastita, djelotvorna rješenja za svoje glavne probleme.
This article on the theories of the German sociologist Niklas Luhmann starts with a discussion of the formal codes that give what he calls communication systems their boundaries and coherence. It ...continues with an account of how these differentiating, observing systems can be seen to operate independently of human intervention, leading to a split between active, conscious human action and impersonal communication systems operating under their own logic, and more specifically to a split between conscious critique and social change. Throughout it is argued that observing and observed, reference and self-reference, and seeing and blindness, are all inseparably linked, raising serious questions about the status and function of social critique as conventionally understood.
Straipsnyje aptariama vokiečių sociologo Niklaso Luhmanno socialinė teorija. Pradžioje formuluojama formalaus kodo, nusakančio komunikacijos sistemos ribas ir darnaus funkcionavimo principą, idėja. Siekiama atskleisti, kaip diferencijuojančio-stebėjimo sistemos gali veikti nepriklausomai nuo žmogaus, kaip atsiranda atotrūkis tarp sąmoningo, aktyvaus žmogiškojo veiksmo ir nuasmenintos komunikacijos sistemos, veikiančios pagal savo vidinę logiką. Toks atotrūkis pastebimas ir sąmoningos socialinės kritikos atveju. Kritika inicijuoja pokyčius, bet antrieji plėtojasi savarankiškai, pagal vidinius sisteminius principus. Straipsnyje teigiama, kad stebintis ir stebimas subjektai, nuoroda į kitą ir savęs įvardijimas, akivaizdumas ir aklumas yra tarpusavyje susiję reiškiniai, o į tai svarbu atsižvelgti svarstant aktualius socialinės kritikos paskirties ir funkcijų klausimus.
U radu se ispituju filozofski temelji dubokog učenja. Ukazivanjem na početke dubokog učenja i umjetnog neurona kao formalnog modela ljudskog neurona moguće je tvrditi da je umjetna inteligencija ...razvijena i prije njezinog službenog imenovanja te da je bila snažno povezana s propozicionalnom logikom. Imajući na umu neke velike zastoje u razvoju neuronskih mreža, pokazujemo da se dubinsko učenje može tretirati kao teorija umjetne inteligencije te da potpada pod paradigmu umjetne inteligencije jer je za nju dovoljno samo učenje jer se inteligentno ponašanje uči. Dakle, duboko učenje je filozofski ili epistemološki pristup u kojem se mora zagovarati radikalni empirizam. Prema tome, ne samo da ne postoji ništa u umu što nije bilo u osjetilima, već u umu ne postoji ništa što se ne može naučiti.
Svrha je ovoga rada pokazati ulogu procesne ontologije u kibernetici. Filozofske temelje kibernetike postavio je Norbert Wiener, koji se služio jezikom punim metafora čovjeka-stroja, opisanih u ...terminima informacija, povratnih informacija i kontrole. Pokazat ćemo da se različita područja znanosti i danas koriste bitno kibernetičkim definicijama, što će nas dovesti do preformulacije takvog jezika s filozofijske točke gledišta: cilj je kibernetike proučavanje procesnih analogija. Koristeći se načelom kompozicije, pokazat ćemo kako kibernetičar može lako argumentirati ontološku istost dvaju procesa. Takav okvir mogao bi dovesti do toga da se kibernetika smatra potpuno utemeljenom filozofijskom teorijom. Kao posljedicu, ističemo da postoji rastuća potreba za kibernetikom jer, zahvaljujući svojoj specifičnoj procesnoj ontologiji, ona pruža teorijski okvir koji ontološki premošćuje dualizme prisutne u cijeloj suvremenoj znanosti.
Mnogi transhumanisti vjeruju da nam napredak može donijeti bolji život i izbrisati neke bolesti i nekompatibilnosti u budućnosti, ali nam to može donijeti probleme s kojima se ne možemo nositi. ...Čovječanstvo može zloupotrijebiti sredstva za napredak. Kakvu bi nam budućnost napredak mogao donijeti? Je li moguće imati budućnost iz filmova i romana znanstvene fantastike? Kako možemo osigurati budućnost koja ima opravdanu dostupnost tim poboljšanjima? Hoćemo li evoluirati u nešto drugačije? To su pitanja koja obično postavljamo kada je u pitanju napredak. Namjera nam je razmotriti ova pitanja s bioetičkog stajališta, uzimajući u obzir i transhumanističke ideje i njihove kritike.
Tijelo je povijesni i društveni konstrukt kojeg u postmodernističkoj perspektivi poimamo kao komercijalni simbol. Tradicionalno oblikovano religijskim učenjem, tijelo se diverzificira kroz tehnološke ...reperkusije. Iz duhovno - tjelesne dihotomije, progresivnim tehnološkim utjecajem, niče kolizija prirodnog i tehničkog koja rađa novi dualizam ljudskog tijela i strojnog organizma. U interakciji s tehnologijom, tijelo se drastično modifi cira pri čemu ljudsko i tehnološko iznuđuje novu paradigmu tjelesnosti. Kiborg, hibrid ljudskog bića i strojnog mehanizma, manifestira tehnološku transformaciju ljudskog tijela. Prema učenju kibernetike, ljudsko tijelo je informacijski sustav koji se može prenijeti u bestjelesno stanje. Kibernetika tako kreira specifi čna tehno - tijela kojima tijelo nije granica, dapače, tijelo se doživljava kao zastarjeli koncept kojeg tehnologija dorađuje u svrhu njegova unaprjeđenja, a moguće i prevladavanja. Tijelo se preobražava uz asistenciju tehnologije: ugradnjom implantata, odstranjivanjem dijelova tijela, konzumiranjem pilula – robota, prišivanjem „treće ruke“, prebacivanjem u virtualni prostor gdje je tijelo kodirani elektronski impuls oslobođen „krvi i mesa“, itd. Tehnologija izmjenjuje percepciju tijela koje se u postmodernizmu elaborira kao dinamičan proces. Takav nas pristup tijelu uvodi u eru post – ljudskosti gdje spoj tehnološkog i čovjekolikog zamagljuje eksplicitne kategorijalne granice ljudskog tijela, prirodnog okoliša i njihove virtualne simulacije.
Rad kreće od pitanja strojne inteligencije, kibernetičkog problema, koji je usko vezan uz pitanja subjektivnosti, ljudske inteligencije i konstitucije ljudske komunikacije. Na primjeru programa ...umjetnih konverzatora, kao i (filmskih) reprezentacija tih programa preispituju se sličnosti i razlike, te njihova veza sa subjektivitetom u najširem smislu. Obrćući tezu o instrumentalizaciji subjekta posredstvom kibernetičkog okvira koji se, kako je to tvrdio Martin Heidegger, postavlja kao paradigmatski okvir modernih znanosti, rad upućuje na najužu vezu subjekta i mehaničkog ili digitalnog kvazi-inteligentnog stroja. Teorijski okvir rada čini primijenjena psihoanaliza Jacquesa Lacana, koja je u mogućnosti ukazati na manjkavosti razumijevanja komunikacije kao prenošenja informacija. Takva će se kritika ukazati plodnom ne samo za razumijevanje komunikacije i razlike između strojnog i ljudskog, već i za ukazivanje na probleme politike identiteta. Lacanov antihumanizam i etike separacije ukazuju se tako kao alati suvremene kritike političke ekonomije.
Znanstveno-tehnološka budućnost donosi često i teško zamislive socijalno-filozofske posljedice. Okvire medijskih promjena u vrlo bliskoj budućnosti koji će bitno promijeniti i sadašnje medijsko ...posredovanje čovjeka i svijeta teško je predviđati, ali je to neizbježno. Tehnološku i biološku stvarnost nadolazećeg doba ne možemo promatrati izdvojenu prema svim sociološkim, psihološkim ili medijskim aspektima društva i pojedinca. Kakve će biti te nepovratne posljedice u umreženoj stvarnosti medija i ljudi u bioetičkom smislu? Kako već sada promišljati čovjeka, ljudsku zajednicu i globalizirani svijet koji se pojavljuje? Bližimo se velikoj “točki preokreta” u kojoj će se preispitivati što je ljudski život i moguća koegzistencija umjetne i prirodne inteligencije i kakva će biti medijska slika takve stvarnosti. Hoćemo li tražiti nove okvire heideggerovskog doba Slike svijeta, vratiti se postavkama kibernetike Wienera, možda i reafirmirati neke tradicionalne postavke.
PDF
