Pogost motiv v rimski paliati so medgeneracijski konflikti. Medtem ko očetje največkrat poudarjajo konvencionalno moralo in kažejo varčnost, že kar skoporitost, se sinovi v njihovi odsotnosti radi ...predajajo razvratu: zapravljajo denar, popivajo in se spuščajo v razmerja s heterami, ponavadi ob pomoči kakega nabritega domačega sužnja. Ker vlada v komediji saturnalijski narobe svet, na koncu »zmagajo« sinovi in sužnji, ki so tudi glavni junaki teh komedij. Tu in tam pa Plavt sinovom položi na jezik besede, ki odstopajo od njihovega siceršnjega ravnanja in jih prikažejo v odgovornejši luči. Njegova najrazvpitejša »moralistična« komedija je Trinovčevo (Trinummus), vendar zasledimo moralno navdahnjene vložke in značajske lastnosti tudi v drugi komediji s podobnim izhodiščem, ki deluje veliko bolj razposajeno: v Hišnem strahu (Mostellaria). Ob primerjavi mladih protagonistov v Plavtovih komedijah Hišni strah in Trinovčevo ugotovimo, da je komedija Trinovčevo občutno bolj moralistična od Hišnega strahu, vendar po drugi strani tudi v slednjem ni mogoče videti gole burke kot, denimo, v Oslih (Asinaria) istega avtorja. Če si v Oslih oba protagonista, oče in sin, ki se pehata za isto meretrix, pravzaprav zaslužita zgolj posmeh občinstva, imajo glavni junak Hišnega strahu, njegov prijatelj in ljubica več značajskih lastnosti, ki so jih morale prikupiti tudi kritikom Katonovega kova.
Razumijemo li igrani film kao umjetničko djelo, posebno scenarijski zamišljeno, scenografski pripremljeno i glumački odigrano, kao audiovizualni medij s realističnim afinitetima čiji je fotografski ...zapis vanjskoga svijeta kao predmet analize proučavateljima oduvijek bio zanimljiviji od filmskoga govora – pa čak i onim filmolozima koji su se bavili temom auditivnih svojstava filma (Vlašić Duić 2013), u ovom će se radu film predstaviti kao medij realizacije kreativnoga potencijala jezičnoga sustava, točnije kao diskurs realizacije kreativnoga potencijala frazeološkoga jezičnoga podsustava. Odabrani žanr analize je komedija budući da je značajka te podvrste igranoga filma usmjerenost na nekonvencionalnu upotrebu jezika kao jedan od osnovnih načina postizanja komičnoga efekta. Kao reprezentativna, za potrebe ovoga rada odabrana je crno-bijela kultna komedija Lito vilovito, snimljena 1964. godine u režiji Obrada Gluščevića. Metodološki postupak analize građe obuhvaća transkripciju filma te detektiranje svih slučajeva upotrebe frazema, kako onih u frazeografski posvjedočenom obliku tako i onih frazeografski neposvjedočenih (modificiranih), ali jednako tako i pretendenata na frazeografsko bilježenje, precedentnih tekstova te govornih formula. Prikupljena građa frazeografski neposvjedočenih (modificiranih) frazema potom se interpretira kroz prizmu teorije frazeološke kreativnosti u diskursu (Zykova 2015, Zykova 2019), uzimajući u obzir sljedeće strategije: umetanje, srastanje, premještanje, bifurkacija i kombiniranje. Na kraju se donose lingvokulturološki komentari prikupljene građe.
If we understand film as an artistic medium with a special scenario, scenography, and actors, as an audiovisual medium with realistic affinity whose photographic record of the external world has always been more interesting to researchers than movie speech—even for those filmologists who were interested in the auditory features of film (Vlašić Duić, 2013)—in this paper we understand film as a medium for realisation of the creative potential of the language system, i.e. as a discourse for realisation of the creative potential of the phraseological language subsystem. We have chosen comedy as a film genre to be analysed since one of its main features is unconventional language use as one of main ways to achieve comic effect. For the purpose of this research we have used Lito vilovito (1964), one of the most famous black-and-white domestic comedy films, directed by Obrad Gluščević. Our research methodology includes transcription of the film Lito vilovito in the first step and, in the next step, detection of all phraseological units (PUs) used in the film: phraseographically confirmed PUs, phraseographically non-confirmed PUs (modified PUs) as well as pretenders to a dictionary entry, precedent texts, and speech formulae. Phraseographically non-confirmed (modified) PUs are then interpreted through the prism of the theory of phraseological creativity in a discourse (Zykova 2015, Zykova 2019), taking into consideration the following strategies: insertion, increment, recomposition, bifurcation, combination. As a result of a linguocultural approach, some PUs are accompanied by a linguocultural comment.
Peter Pavel Vergerij starejši Anja Božič
Keria: Studia Latina et Graeca,
01/2020, Volume:
21, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Komedija Paulus je prva ohranjena humanistična komedija. Izraz zaznamuje dramska besedila, ki so začela nastajati v začetku 14. stoletja, njihova produkcija pa je vrhunec dosegla sredi 15. stoletja. ...Napisana so v latinščini, realistično slikajo dogodke iz vsakdanjosti in obravnavajo (pretežno slabe) moralne vrednote v sodobnosti. Snov zajemajo iz sočasnega meščanskega, pogosto univerzitetnega in študentskega okolja, od koder so najpogosteje izhajali tudi avtorji in bralstvo. Kot zgled še vedno služijo motivi klasične, predvsem rimske komedije, vendar pa so ti motivi zgolj osnova, ki jo povezuje povsem izvirno tkivo, vezano na sodoben kontekst. Ta je pogosto bliže novelistični in satirični tradiciji, zaplet in razplet pa izražata jasen moralistični nauk.
Prispevek, ki se opira na recepcijsko estetiko in na diskurzno analizo, se posveča konceptu individualnosti v komedijah Carla Sternheima, ki jih literarna veda združuje v cikel z naslovom Iz ...junaškega življenja meščanov, s posebnim poudarkom na njihovi recepciji v delih pisateljev W. G. Sebalda in Floriana Illiesa. V središču raziskave sta predvsem dva vidika, in sicer obravnava družbene kritike in koncept individualnosti, ki sta pri Sternheimu umeščena v kontekst kritike meščanske ideologije. Analiza recepcije pokaže, kako se je v preteklih sto letih pod vplivom različnih ideologij spreminjalo razumevanje teh dveh pojmov. Prispevek zagovarja tezo, da nova interpretacija Sternheimovih del lahko pokaže, kako nasprotja, ki jih vsebujeta oba pojma, vse do danes niso razrešena, temveč so se celo zaostrila.
U radu se dokazuje kako je komedija „Gli amori del capitano Niccolò Ivulić … (Ljubavi kapetana Nikole Ivulića)“ nepoznatog makarskog auktora iz 18. st., sačuvana u prijepisu iz 1873., a u izdanju ...„Buzdo“ makarskog Ogranka Matice hrvatske iz 2018. priređena prema beogradskoj kazališnoj adaptaciji Antona Kolendića. Nagomilanim vulgarnostima i psovkama tek je oslonjena na izvorni tekst. Sukladno nametnutoj ideologiji jugoslavenstva hrvatskoj duhovnosti i kulturi atribuirana je svećeniku Klementu Grubišiću (1725. - 1773.), što je prihvaćeno i u Matičinom izdanju. Podsjeća se kako hrvatska kulturna i znanstvena javnost nije prihvatila takvo auktorstvo, već se govori o nepoznatom piscu. Matičino izdanje nije naznačilo čiji se tekst komedije tiskao, niti pohranu prijepisa u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U Predgovoru je razvidno nepozivanje na one radove koji su upozorili na dvojbenost Grubišićeva auktorstva komedije (D. Berić, S. Prosperov Novak, V. Deželjin). Manjkavosti su očite i u loše posloženom i faktografski neuvjerljivom Pogovoru, poglavito u prikazu duhovnosti Makarske 18. st. Njime se razotkriva i anacionalni pristup neupitnim kategorijama, kao što su hrvatska književnost i kultura.
In this paper, the author explores the role of stage space by putting in a comparative relationship the implementation practice of comedies in 17th century England and Dubrovnik.
The play is seen as ...a complex productive and receptive process in which the selection of the stage space plays an essential role in shaping the play. In the centre of the research are public places with its connotative and denotative role. By putting in correlation the comedies in Dubrovnik i.e. smješnice and the English topographical plays, the perception of similar or almost identical spaces is analysed - such as the city’s main square. The appearance of the square in the 17th century comedies, whether it marks a realistic or imaginary space, is significant because then the stage space stops being just a stage backdrop, and evolves into a space of performance authenticity, just like in Dubrovnik’s smješnice. Because it carries a wider semantic field of life’s dramatics and a specific, recognizable dynamics, that kind of stage space invites the audience to actively participate and to form their own metalanguage. At the same time, it creates a counterpoint between the stage space and playing space that is designed by the viewer. in the 17th century, playwrights of both England and Dubrovnik recognized the importance of stage space in achieving the performance persuasion in their comedies, but they saw the open space of a square differently. With the standard convention of stage display in 17th century comedies, comedies both in England and Dubrovnik will reach for denotations that are close to expectations of their own audience, while achieving performance authenticity. By evoking the social dimension of the space, the author discovers the interdependence of the reception based on the mentality of a nation and the choice of stage space.
This analysis of Novela od Stanca (The Dream of Stanac), the only comedy in verse by Marin Držić preserved in its entirety, examines the flexibility of the genre, the parallels between comedic ...discourse and the rhetoric of law, and Držić’s focus on the most vulnerable sociopolitical aspects of city life. This focus reveals the ability of theatrical modes to encourage viewers to cross the threshold between aesthetic and non-aesthetic experience, and therefore also empower identity transformation. The subsuming of thresholds enabled by the Renaissance inversive carnival principle is also discussed in relation to the subversiveness that becomes explicit in the relationship between Novela od Stanca (The Dream of Stanac) and Držić’s conspiratorial letters.
Članek obravnava Plavtovo komedijo Rudens; izhaja iz prologa, ki v komedijo z izpostavljanjem izrazito rimskih pojmov pietas in fides vnaša resnoben didaktično-moralizirajoč ton; posveča se analizi ...omenjenih pojmov, pri tem pa se dotika vprašanj, ki zadevajo komično konvencijo in komedijo kot dramsko zvrst nasploh.
PDF
